Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 17.09.2007.
Šćah, Šćeh, Šćuh
Uvod
Prošli sam tjedan počela kalkulirati i zadavati si ciljeve što se tiče žigova u mom planinarskom dnevniku. Konkretnije o mojim vizijama u jednom drugom postu, ovaj tjedan imam dosta posla da prenesem dojmove od prošlog vikenda jer ih je bilo jako puno. Obožavam te vikende, kad su dani toliko ispunjeni da ti se čini da si bio negdje deset dana, a ne samo dva i pol dana. Bilo je sjajno i to ne samo zato što sam u dva dana izlupala čak tri žiga (tri kontrolne točke) i srušila dva područja iz dnevnika, nego zato što smo zaista uživali u prekrasnim pogledima i ugodnim šetnjama. Što je najbitnije, negdje sam pročitala kako tamo sve miriše... i istina je! Kakvi mirisi, oduševljeni smo bili!
Evo mrcine! Veličanstvenih 286 m!
Kako osvojiti Šćah? Lako! Prvo morate doći do ovog otoka. Ako ste na kopnu, najlakši je način doći do Zadra pa onda loviti trajekt za Preko na Ugljanu. Ljetno vrijeme vožnje - svakih sat vremena, treba otprilike 20-ak minuta za ukrcaj. Vozili smo se trajektom više puta ovaj vikend i svaki put smo uletjeli u zadnji tren, što su bila iskustva za sebe, hehe, dobro smo se zabavljali... Moram, neskromno, priznati da je u jednom navratu presudna bila isključivo moja fizička kondicija i sprinterske mogućnosti da prestignem sve ostale ženice i bakica u trčanju od kioska do automobila. Bile su to trajektske igre bez granice u kojima me nisu omeli čak ni podli laktovi i podmetanja, kao fol, nespretnih penzionerki.
Nego da se vratimo na Šćah! Da li trebam napominjati da smo mi, opet, ma koliko rano krenuli, podno Šćah došli oko nešto prije 12h. Već plaši.
Neobična tablica koju sam skužila na izlasku s trajekta u Preku. Oduvijek me zanimalo kako ovi ljudi dolaze s autima do Hrce, mislim, kako im se da? Umjesto da dođu fino avionom pa onda rentaju auto, hehe... ne kužim... Ontario?! Halo!
Kad smo došli u Preko, skrenuli desno odmah na prvom raskršću i pičili prema Lukoranu... Kako smo zaboravili na vodu, morali smo stati u prvom sljedećem mjestu nakon te sponzaje. Slučajan izbor je pao na izvjesnu Sutomišćicu. Neću pokušati naglas izgovoriti ovo seoce. Kako god, u centru nas je dočekala luda atmosfera. Šou! Tik do marine je pravo nogometno igralište pa ti sve čudno gledati more, brodice i jahte i klince kako igramo pravu nogometnu utakmicu. A okolo hrpe roditelja, teta, stričeva, kumova navijaju! Samo čuješ "Ante, dodaj!!", "Pucaj, Luka", "Šime, mrdni guz'cu" i druge prigodne uzrečice. Inače me šokirala trgovina u koju sam ušla, prazna, očajno nešto, a velika! Ono raširene tri male Milka čokolade na pola police, dvije kile kruha malne izrezali na kriške samo da mogu makar malo vizualno proširiti asortiman. No, dobro, teta je bila simpatična i ponudila mi prospekte Ugljana, gdje je bila jedna super zgodna mapa cijelog otoka. Nisam očekivala pa me dirnulo.
Zatim smo se vratili na glavnu cestu i nastavili prema Lukoranu. Tada ćete s lijeve strane, ne možete promašiti, vidjeti skretanje s glavne ceste lijevo (desno vam je selo Lukoran). Mi idemo preko puta Lukorana. Kad siđete na tu bočnu cestu za 20-ak metara naći ćete malu kapelu s grobljem. Produžite još malo ravno i kad budete vidjeli prve kuće tu negdje tražite parking. To je Turkija. Do te točke sve je asfaltirano. Kroz samu Turkiju ne možete autom. Probajte naći hlad.
Pocrtano žutom tri mjesta: Preko, Lukoran, Turkija. Crveno sam vukla po cesti. A crvene točke, ako ih uopće kužite, predstavljaju, kao, sam uspon.
Uspon
Markacije su ono... ok... sva sreća pa je sve kratko i ok za orjentaciju. U drugoj polovini uspona su markacije nešto bolje.
Gle ovo... Može li mi netko otkriti koliko je 0,05 od 60 minuta?
E sad šta se dogodilo. Ne može sve bit tako jednostavno! Dakle... svi smo išli u kratkim hlačama... a kad ono! Katastrofa! Toliko sam bila izgrebena po rukama i nogama da nisam mogla vjerovati. U početku sam pokušala obranu štapovima, ali to je nemoguće! To grmlje i makija, ajme, grebalo je na sve strane. Noge su mi katastrofa. Muški dio ekipe ipak je bio zaštićen zbog dlaka. Pa se ti depiliraj prije svakog izlaska na teren. A ne, ne... Pa zašto mi nitko nije upozorio da na Šćah mogu samo u hlačama ili neizdepilirana!?
Fotka snimljena prije ulaska u zonu makije, dok se još sve činilo bez mogućnosti ozljeda.
Rijetki trenuci ushita dok sam se probijala kroz grmlje... kakve prekrasne bobe, ne znam ni što je to, ali preslatko izgleda!
Kad smo konačno izašli iz tog grebarija, pred nama su osvanule stijene! Fantastično! Fino sam vježbala (znate mene, svuda vidim vježbu za Anića kuk) i uživala. Nije bilo uopće teško, ali toliko sam se dobro osjećala...
S tim da, u jednom trenutku ćete naići na ovu tablu na kojoj piše da do vrha imate 15 minuta - nije točna. Čak je netko naškrabao kamenom 30' i to je točno! Nema šanse da ste ne-znam-koliko-brzi da hrpe stijena pređete u tako kratkom vremenu. Malo su pretjerali. Što, naravno, ne utječe na to da ćete se, garant, dobro osjećati u tih zadnjih pola sata puta.
Vrh
A evo i njega!
Svi znamo zašto sam zapravo tu...
Jel se, zapravo, kaže "žig" ili "žik"?
Od Turkije do Šćaha trebate sat vremena, mi smo imali super prolazno vrijeme, skakutala sam po stijenama i odlično sam se osjećala. Čak smo došli prije predviđenog vremena što je za mene, lijenu i komotnu, velik uspjeh, hehe... Prekrasna šetnja i prekrasno penjanje po tim stijenama. Ima mjesta gdje morate koristiti i ruke i noge. Jako neobični oblici kamenja, ma, baš ludo! Ako je kratak uspon, to ne znači da nije bio užitak za hodanje.
Markacije su slabe, ali snađete se nekako. U zadnjoj trećini puta, kad se već približite stijenama, markacije su bitno bolje.
A tek vidikovac s vrha! Gdje god da se okrenete zastanete i ne možete vjerovati što sve vidite. Plus pet.
Evo par detalja. Prvo fotka Turkije. Možete vidjeti glavnu cestu, skretanje za Turkiju, prolaz kroz naselje i dalje stazom prema vrhu.
Lukoran.
Povratak
Silazak isto bio užitak kao i uspon. Tu mislim na onaj polusatni dio preko stijena. Ne na makiju. Makija je bila jednaki gnjavež.
Nismo ni skužili da smo parkirali nedaleko ove turkijske eko-instalacije.
Puž koji je osjetljiv ne samo na interijer svog doma, već i na eksterijer...
A nakon Šćaha krećemo za Pašman kojeg vidimo u daljini u produžetku ugljanskog vrha Sv. Mihovila (desno na slici), najatraktivnijeg vrha Ugljana! Nema žiga pa nema ni Mihovila za nas!
Juriš za Pašman!
Markacije: U početku slabije, kasnije nešto bolje, na sreću, lako se orjentirate i sami Žig: Uzidani Vrijeme do vrha: 1h Temperatura: Toplo, pocrnili, preznojili Opasnosti: Makija i oštro drsko grmlje Zmija: Nema Vidikovac: Odličan, sjajan pogled na kopno i okolne otoke Sve u svemu: Treba vidjeti
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.