„Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom, sa svojom lađom i svojim brodolomom“
kaže u svojoj pjesmi Miroslav Krleža. I mi smo sami u svome domu, odnosno svatko od nas dvoje je sam za sebe. Brodolomci smo bez lađe i bez otoka na koji smo mogli doplivati. Trinaest je godina od dana našeg brodoloma i isto je toliko godina ispunjeno mislima na tebe, o tebi, za tebe. I o nama, svakome od nas posebno. Kako izdržati u ovom velikom moru, vodurini u koju smo tada bačeni? Kako se održavati u vodi i kako se možda i spasiti? Doplivati do otoka i udahnuti život?
Ili ostati tu gdje smo? Sami sa svojom lađom i svojim brodolomom. Bez pijeska, bez palmi, bez otoka, bez života.
Teško je plivati, svaki je zamah sve teži bez obzira na naviku koju smo vremenom stekli.
Barem pola mjeseca unatrag jutra se čine težima, mučnijima, šutljivijima. Jutra naime neminovno slijede snove i svih tih godina najgore su što život nakon tebe nudi. Otvoriti oči, shvatiti, prihvatiti i ići dalje. Ili ne prihvatiti, pobuniti se možda, odustati. Usmjeriti lađu u oko oluje?
Volimo te bezgranično
|