emocija

subota, 21.02.2009.

Zar samo puko preživljavanje...?

Posljednjih dva - tri dana pod snažnim sam dojmom upravo dočitane knjige nizozemskog autora P. F. Thomésea „Dijete sjene“ ali i razgovora novinara D. Mandića s poznatim publicistom, novinarom, književnim kritičarom, piscem… elokventnim Igorom Mandićem u svezi upravo objavljene knjige „U zadnji čas“. Prvu sam knjigu, „Sebi pod kožu“ „progutala“ jer bila sam pod dojmom tragedije koja je zadesila moju obitelj i tražila spone između svoje/naše i njegove/njihove tragedije. Oboje smo izgubili ono najdraže u životu, svoje kćeri, svoje jedinice, na koje smo bili izuzetno i prije svega ponosni. Ono na čemu sam se zaustavila u razgovoru novinara i I. Mandića bilo je pitanje, a još i više, obrazloženje koje se odnosilo na pitanje samoubojstva.
U ovom postu, ne znam je li uopće potrebno spominjati, govorim isključivo u svoje ime i obrazlažem svoja viđenja teme. Ne zanimaju me (jer i ne smiju) stanja drugih, za sebe sam odgovorna, svoje proživljavam.
Kaže Mandić da je na samoubojstvo pomišljao ali nije znao kako ga objasniti. Na kraju se ta pomišljanja i promišljanja, a naročito promišljanja, svedu na odustanak. Pa bih i ja radije o odustanku, ako se radi o njemu.
Iskreno, zavidim svakome tko je smogao hrabrosti i okončao svoju muku jer radi se o tome, o nemogućnosti pronalaženja izlaza iz određenog stanja. Prvih dana po tragediji; osjećaj da nemam izlaza, osjećaj posvemašnje pustoši, praznine, pustinje, bio je u tolikoj mjeri intenzivan da sam tražila i pronašla mjesto gdje ću to učiniti. Pa i čime. Ne posjedujem oružje i gnušam se bilo kakvog oružja kao i oruđa u svrhu korištenja te alatke, na bilo koji način. Dakle, preostale su tablete ili vješanje. Tih sam dana već pomalo imala osjećaj života „ s druge strane“ ( sličan sam osjećaj doživjela čitajući Tolstojev „Rat i mir“ u doživljavanju stanja Andreja, smrtno ranjenog). Nije to bilo samo zbog osjećaja šoka, tjeskobe, anksioznosti zbog fizičkog gubitka kćeri, već prisutnost osjećaja napuštanja vlastitog tijela. A onda su zaredala razmišljanja o konkretnim problemima; kreditnog odnosa i stavljanja supruga u poziciju da mora vraćati moj dug, ili je bilo nešto drugo, ili pak treće, no bila je prisutna i misao „bit će vremena za to“. Jasno je da za to uvijek ima vremena, ali moram sebi samoj priznati da odluka nije bila konačna i po svemu sudeći stvarna. Razmišljam momentalno o tome, optužujem se za kukavičluk, za nedostatak ljubavi spram Une, za izdaju. No svakim danom sve više dolazim do zaključka da sam to (do sada) propustila učiniti jer sam se dokazala prvenstveno kao biće instinkta. Onog sirovog, zemaljskog. Ništa me ne razlikuje od bilo koje životinje pa i biljke na našoj planeti koja pokušava opstati. Preživjeti. Ispalo je jače od mojih misli, od moje svijesti, od moje ljubavi, od moje muke. Preživjeti, samo preživjeti. To je po mom sudu objašnjenje i ne treba ga dodatno analizirati.
Svjesna upravo izrečenoga, a svjesna i strašnog života kojeg sam prinuđena živjeti, baš svijesti radi, baš ljubavi radi, batrgam se svakodnevno s mislima o nedostatku cjeline. O tome sam nešto pročitala u knjizi „Dijete sjene“ i pronašla put svojih razmišljanja i načina života. Poimanja svrsishodnosti, a i trajanja. Naime, oduvijek sam funkcionirala imajući na umu cjelinu. Ako se nešto lijepoga dešavalo, cilj je bio postignut, ako su bile na redu neugodnosti, trebalo je samo ostaviti dovoljno vremena da se stvari poslože ( pa i smanjiti kriterije ako treba) i rješenje se nametnulo. Loše se potisnulo, ali se s upravo postignutim rješenjem moglo dalje nastaviti. Ali ovdje nedostaje. A baš me to održavalo i održava na životu. Nesvjesno (ili ipak svjesno?) očekivanje nekakvog rješenja. I sad sam u raskoraku. Kao svjesno biće znam da rješenja nema i neće ga biti jer sve ovo je radi Une, a nje nema i neće je biti. Nikad više. Konačnost. Mogu li zatvoriti ta vrata i otvoriti druga? Ne mogu jer zaboraviti ne mogu i neću, niti mogu stvoriti drugu Unu. Pa što ću i kako ću onda? Kaže Thomése : „Da bi mogao živjeti, moraš se bojati smrti, moraš imati što izgubiti. Nešto je moralo ostati, nešto što nisi izgubio“. Što li je na stvari, što je to meni (pre)ostalo, a ja to ne prepoznajem? O kojoj se vrijednosti radi? Ili je stvar samo i opet u tlapnji?
Bojim se svojih dana bez tebe, ljubavi moja mala. Bojim se jer već ti se miris izgubio. Snažno udišem miris tvog sakoa, plašeći se vaditi ga češće iz ormara i iz plastične navlake kojom sam ga zaštitila samo iz želje da čim dulje sačuva tvoj miris, kako ti se miris ne bi izgubio. Ali jest, moram to priznati samoj sebi. Bojim se, očajno se bojim da ću zaboraviti dodir tvoje kože pod svojim prstima i iako si stalno sa mnom i u meni, bojim se da si sve dalje. Muka je ista, bol je postala konstantom moga življenja, ali bojim se da će i to biti dovoljno. Hoće li me ipak to saznanje usmjeriti na ono prvotno, na približavanje? Kako na kraju živjeti bez osjećaja i s tom predubokom prazninom u sebi. Kako prihvatiti konačnost i nemogućnost mijene? Kako, kako? Je li puko preživljavanje dovoljno samo sebi, dovoljan razlog za nastavak? Kad se neka od životinja u pradavnim vremenima, živeći u nepovoljnim uvjetima prilagođavala, snažila i opstajala to je poslužilo višoj svrsi, evoluciji. Uz conditio sine qua non: plodeći se i množeći se. Produljenje vrste. Za budućnost planete mnogo, za moj život nedostatno. Jer ja sam svojoj svrsi poslužila.

Vrijedna si drugačije odluke

- 18:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.02.2009.

Ovog puta nisam uspjela...ali hoću, moram....

Na jučerašnji upit svoje kolegice, kako i koliko se dugo može nositi sa tugom jer doživjela je privatni neuspjeh, zastala sam s odgovorom. Situacija nam nije ista što je i ona primijetila (u njezinoj su maloj obitelji svi živi, jedino se suprug okrenuo ka drugim, samo njemu znanim izazovima) no rekla sam, pažljivo mjereći riječi, da je gubitak ogroman kad je u pitanju neupitna ljubav, a takva nam je ljubav prema djeci, takva jest moja ljubav prema tebi Una. Kad ljubav postavlja granice, upite, uvjete, uslove… i bol se može ograničiti. Također sam rekla i to, da do tuge nisam stigla. Pogledala me tužnim pogledom i vjerujem da je shvatila smisao i istinu.
Kako joj zapravo objasniti svoje stanje i što je još važnije, želi li me čuti? Znam da ima životnih problema, jest da mijenjaju njezin način života, pogled na svijet, mijenjaju sliku tezulje pravde i nepravde, istine i laži, ali kako, kako joj dočarati situaciju koju sam doživjela dan ranije, a sve u želji da shvati kako se ova bol ne može ograničiti.
Bila je srijeda predvečer, zimsko vlažno vrijeme. Tvoj tata i ja, otputili smo se put Poreča kako bismo razgledali neke stvari u salonima namještaja. Vjerujem, da je drugačije, da si s „ove strane“, da bi bila zadovoljna preliminarnim odabirom. Nešto moderno, lagano i razigrano. Treba nam nešto, tvojem tati i meni odvući pažnju s teške more, pobuditi neki interes pa makar unaprijed znali da se ništa neće promijeniti i da je sve uzaludno. Nakon razgleda pošli smo nekih stotinjak koraka pješice prema porečkoj robnoj kući. Najednom, kao da sam se našla u noćnoj mori, snu teškom od snoviđenja, od realnosti snova. Isto raskršće, ista prometna situacija, isti manjak prolaznika, samo nas dvoje, on kreće prije, ja ga sljedim…. U glavi mi je zasvijetlilo tisuću svjetlaca, počelo mi je bubnjati u zatiljku, osjetila sam prvu aritmiju i činilo mi se da neću biti sposobna preći niti zebru. Sve se slilo u jednu jedinu sliku: četvrtak 29. lipnja 2006. Tvoj tata i ja na toj istoj cesti, istom raskršću, samo s tom razlikom da je bilo ljeto, vrućina i sparina, 16 sati…. Opet ćutim istom snagom onaj osjećaj praznine koji me tada obuhvatio svom snagom, nešto me udarilo posred želuca, neki zamišljeni/izmišljeni boksački udarac. Tada sam osjetila da se nešto desilo, nešto se svalilo s moje duše, oljuštio se sloj sreće, a ja sam to pripisala ljetnoj žezi. Ove večeri, u trenu kad me obuzeo isti osjećaj, spoznala sam da sam tada zapravo predosjetila tragediju. Stala sam vući noge kao starica preko zebre, zamuknule su riječi u grlu, a čekao me još zadatak robne kuće pa i kave u nekom od porečkih kafića. Tvoja gimnazija s gornje lijeve strane, na osami, u svoj svojoj arhitektonskoj ljepoti spustila se svom težinom na mene, a cesta se ispružila svom svojom dužinom. Hoću li je moći sljediti, hoću li pasti sada, ovoga trenutka i puzati dalje? Hodati dalje ne mogu, noge su mi lancima vezane za to mjesto spoznaje o spoznaji. Što je to bilo, što se to desilo?
Prešutjela sam tvome tati taj osjećaj (u najmanju ruku) tjeskobe, robna je srećom bila u stanju preuređivanja, kavu sam ispila brzinom popušene cigarete i hajde, brzo, brzo u auto, brzo, brzo kući; u spas, u školjku, u ovojnicu, u muk, u poznati plašt znane boli.
I sjedam u auto, tvoj mi tata nešto priča ali riječi mi ne dopiru do mozga, u glavi i dalje bubnja tisuću bubnjeva teško i muklo, bubnjeva koji kao da prosljeđuju objavu. Ne znam što mi je, što bi me to novoga snašlo u spoznatom, ali taj osjećaj najave prije dvije i pol godine obuzeo me posve. I molim se bilo kome i bilo čemu da u nas udari prvi auto koji nam ide ususret, neka bude frontalni, neka bude bočni s moje strane, neka se učini nešto sa mnom. Gladnim pogledom obuhvaćam mrak ceste nadajući se da ću sa svoje strane ugledati kakvu prilaznu cestu, želeći da mi ta mogućnost predviđanja dovede automobil na tu cestu, a čijem se vozaču žuri ili je nepažljiv, bilo što, ne mučim se s krivnjom izazivača, želim da me udari svom snagom, želim da mi bubnjevi u glavi budu zadnja muzika na putu prema tebi, nadam se da je nedostatak daha u plućima predskazujući znak da ću poći, želim da me štipanje u nosnicama (kao da mi je netko stavio krpu na lice) usmjeri ka ostvarenju predskazanog.
Ništa, ništa osim moje želje, ništa osim svjetala koja su se razlila iz mojih očiju na cestu. Tvoj me tata nešto pita, a ja, a ja mu ne mogu odgovoriti, srećom da je u nekom monologu gdje ga i ne očekuje….
Dolazak u Umag, prolazak pokraj groblja i ptica s moga srca sletjela je k tebi.
Telepatija, predskazanje, intuicija…. bila je. Nije vrijedila u ovom slučaju, nisam je uspjela zgrabiti i usmjeriti, ali možda hoću idući puta, možda hoću, nadam se….

Moja ptica

- 18:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Srpanj 2024 (2)
Listopad 2023 (1)
Srpanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (1)
Srpanj 2022 (2)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Srpanj 2020 (1)
Srpanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (2)
Srpanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)

Opis bloga

Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. I moj se život, kakvog sam imala do tada također ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje je vrijedilo biti ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi odjeci života.

Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Svijeće
Josip Beljan
Moj mali anđeo
Blog Una
Blog tvoga Starog

Fotografija iz indeksa

Preuzeto s web-a

Roditeljima koji su izgubili dijete važno je jedino dati do znanja da ste uz njih

Izgubiti dijete najstrašnije je što se može dogoditi svakom roditelju.
Ljudi obično u takvim trenucima ne znaju kako reagirati i što reći ožalošćenom roditelju, kako mu pristupiti bez neukusnih i neprimjerenih komentara, a ipak ga pokušati utješiti.
Roditelji koji su doživjeli ovu tragediju savjetuju: “Neke stvari je ipak bolje ostaviti neizrečene”.

Ove komentare proglasili su najiritantnijima:

Sve se događa s razlogom
Za roditelja koji je izgubio dijete ne postoji razlog koji bi to objasnio, jer nitko ne bi trebao nadživjeti svoju djecu.
Sad je na boljem mjestu
Umjesto da ih utješi, kažu roditelji suočeni s gubitkom, ova fraza baca ih u još veću depresiju. Netko dugo želi biti roditelj i onda izgubi to dijete, a ono je na boljem mjestu? Nema boljeg mjesta od maminih ruku punih ljubavi.
Barem imaš još jedno živo dijete
Znači živo dijete bi trebalo u stvari biti nadomjestak za dijete koje smo izgubili, pitaju se roditelji. Svako dijete je drugačija osoba i svako od njih trebalo je izrasti u drugačijeg čovjeka. Da, roditelji s još jednim djetetom mogu biti sretni što imaju barem njega, ali bili bi potpuno sretni kada bi to dijete odrastalo igrajući se s bratom ili sestrom.
Mlada si i možeš imati još djece
Biološki sat nije nikakva utjeha jer neki posve mladi parovi prođu svašta kako bi uspjeli dobiti dijete. Usto, novo dijete nikako nije nadomjestak za ono koje su dobili, upoznali i potom izgubili. Također, nitko ne može roditeljima garantirati da će uspjeti dobiti još jedno dijete.
Ne znam kako ti uspijeva ostati normalna. Ne znam što bih ja da mi se to dogodi
Ali, tebi se to nije dogodilo i zato nema potrebe za ovakvim komentarima. Roditelji suočen is gubitkom niti sami ne znaju kako uspijevaju proživjeti dan po dan. Ovakav komentar samo je podsjetnik da njihova djeca više nisu s njima.

Pričajte mi o Uni ....

iz KOMENTARA na postove:

Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)

Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)

Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)

Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija

Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)

Sačuvaj me ...
Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
Roditelju nije.
Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
"Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
"Ne."
"Poginula je kćerka naše tajnice.”
U Italiji.” ."
"Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
"Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
"Znaš li?" - pitao je. .
"Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
"Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
Danas strepim. .
Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
Molim te. .
Molim vas obje. .
I jednu i drugu.
Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
Znam da se to ne može izmijenit.i .
Znam da je gotovo. .
I da se s tim mora živjeti. .

link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
(Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )

" Teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne." (V. 15.10.2016. 03:57)
(komentar na post: „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“ od 01.07.2016.)

Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"

1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
3. Athol Fugard "Tsotsi"
4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
19. Terry Eagleton: "Smisao života"
20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
29. Ma Jian: "Pekinška koma"
30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"
33. David Grossman: "Do kraja zemlje"
34. Jane Shemilt: „Kći“

PJESME - MISLI - OSJEĆAJI
Ako prva umrem ja
Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
Zajednički trenuci, tajne istražene,
Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
Jezik dodira i pogleda bez riječi,
Jedna drugu poznavati,
Davati i uzimati,
To nije cvijet koji će izbljediti,
Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
Nije niti stijena,
Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
Što bijasmo, i sad smo.
Što imasmo, još imamo.
Zajednička prošlost prisutna vječno.
Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
Miruj.
Sklopi oči.
Diši.
Osluhni moje korake u svome srcu.
Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.

To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.

Jedina moja srećo, poslušaj:

"Sreća mi je blaga bila
al' je sreća vječna mijena
tužnu me je ostavila.
Nikad više neću njena
ugledati lice mila" (M. Cervantes)

Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.

Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?

"...Sve što osta od tebe
to miso je moja na tebe,
miso koja ti oblači meso,
miso koja ti daje da misliš..."

"Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
(Henri Becque)

" Vrijeme je:
Presporo za one koji čekaju,
Prebrzo za one koji se boje,
Predugo za one koji tuguju,
Prekratko za one koji se raduju.
Ali za one koji se vole
Vrijeme je vječnost"

Henri van Duke

(Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)

Moj um -
moj neprijatelj

"Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."

" Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."

Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova"
Jeremijeva tužaljka
Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”

1. srpnja 2008.

Hvala Ti Sandra,
sa bloga:
Sandra

"u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan

ruža je za Unu....

01.srpanj 2009.

„ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
želi da bol progonstva ispije.

I da stabla jesen osjete,
ja na njih siplem svoju dušu
i snove im sušim. Tek sada jedva
uspomena diše prepuna gorčine
k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „

Melahrinos

In loving memory

Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.

Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.

Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.

sa ENIKINOG bloga:
".....svijećica je za sve anđele
koji više nisu sa nama, a cijeli
je život bio pred njima:

" .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
koja nas je prerano napustila.
Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
i sve one mlade živote..."

Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine:
"Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
A krivcima se ne oprostilo nikada."

Tužaljka tate:
"Stvorena od sna i za san
Ti me zaustavljaš
pred vratima jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu
u rijeku
koja se vraća izvoru"
( Zvonimir Golob)

Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N.
" Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
17. rujna 2008.

Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.:
Leptir (26.09.2008. 17:02)

"ko će tebe mi zaminit
ko će stat na misto tvoje
kad još nate čeka
ovo bolno srce moje..... "

Kaže:
titanik2
06.10.2008. (14:13)

"Živjeti u snu
čini se ,meni je suđeno
da živim sanjajući.
Životu koji sav je od sna
smrt ne može nauditi."

Kaže
Meša Selimović:

Trebalo bi ubijati prošlost
sa svakim danom što se gasi.
Izbrisati je da ne boli.
Lakše bi se podnosio dan
što traje i ne bi se mjerio
onim sto više ne postoji.
Ovako se miješaju utvara i život,
pa nema ni čistog sjećanja
a ni čistog života.

(Hvala ti Anda na podsjećanju)

M. Antić:

BESMRTNA PJESMA

Ako ti jave ;umro sam
a bio sam ti drag
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na usni pepeljast trag.
Da li ikad razmišljao
o tome što znači živeti?
Ko sneg na toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, ali lukava duga.
I živi !
Sasvim živi!
Ne grickaj ko miš dane.
Široko žvači vazduh.
Prestiži i vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom; na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem; pomalo luckast.
Ponekad naopak
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

A onda već jednom ozbiljno
razmisli što znači živeti i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš što ću ti učiniti;
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi tražio.
Upamti;stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti; nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu ,a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?Da neka malecka tajna ,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš ja sam stvarno zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nježnost
i proglašen krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već nečim drukčije živim.
Posljednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem;kako preživeti
nego;kako ne umreti
posle svih umiranja.

Ako ti jave;umro sam,
ne brini.
U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanje mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš što su proročanstva?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe u krug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave;umro sam
ti znaš-ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos noćima sivim
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
Upamti;to ja još uvek
šašav letim i živim.

Mirjana Krizmanić: Tkanje života
„Bog ne može biti na svakom mjestu,
pa je stoga stvorio majke „
– židovska poslovica

Kaže D. Koontz:
"Tragedija je najdublja alatka za graviranje"

P.F.Thomese: "Dijete sjene"
"Tko plače obično vlada sobom."

"Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."

"Sreća je nešto čemu daješ ime
tek kad je više ne možeš naći."

"Riječ koja nedostaje:
Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
Dijete bez roditelja je siroče.
No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"

"… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."

"Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."

Albert Einstein:
" Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
onda smo mi uistinu bijedna družina"

Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
"Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."

Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”

Cecilia Ahern:
"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

Martin Le Franc (1410. - 1461.)

Moje je ime nečujno.
Krošnja bez ploda,
oštro trnje je za me cvijeće;
tako mnome vlada ljubav,
a drugdje mi se ne dopušta da budem:
dan je za me noć.

Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"

" Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!"
(riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)

Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“

„S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"

"Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)

Oya Baydar: „Izgubljena riječ“

„Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.

„Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“

„Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."

D. Polansky: "Poljubac Oštrice"

„ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)

E. Newmark: „Sandalovo drvo“

"Sve što uistinu imamo, naše su priče“.

Greg ILES: „Vječni san“

„Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)

Mani Gotovac: „Fališ mi“

"Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"

Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“

„Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)

Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“

„Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“

Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"

„ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)

Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"

„Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“

Sebastian Barry:“ Tajno pismo“

"Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "

Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"

“Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.

David Grossman „Do kraja zemlje“

„Razdirao ju je iznutra, bičevao, udarao šakama o stjenke njezina tijela. Tražio ju je za sebe bezuvjetno, zahtijevao da napusti vlastito biće i posveti mu se vječno, da sve vrijeme misli o njemu, bez prestanka, da svima koje sretne priča o njemu, čak i stablima, stijenama, grmlju, da mu izgovara ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da ga nikad ne zaboravi, čak ni na sekundu, i da ga ne napušta jer je on sad treba kako bi postojao."

Vedrana Štiglić Vidović:"Popara i druge priče"

"Ionako je već davno shvatila da život nije staza kojom hodaš, nego teret koji nosiš na svojim leđima, dok ti čelo ne dotakne stopala pa ispred sebe više ne možeš vidjeti stazu kojom kročiš, a iza tebe nigdje je više nema - izbrisale je stope bezbrojnih suputnika sa svojim bremenima. " (Gorka rijeka)

"Bolje je što prije nestati. Ionako se u njenom životu ništa više neočekivanog ne može dogoditi. Svaki dan je isti, skoro svaka noć neprospavana, svaka nada je starošću zazidana. " (Od ponoći do golubova)