Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (11)

Marketing

  • Marija Beljan

    niti niti, tanke ali drže... ima nas kojima još trebaš makar i u ovom svijetu....

    avatar

    06.02.2009. (19:20)    -   -   -   -  

  • emocija

    Šaljem ti zagrljaj čvrst, čvršći od svih koji postoje, naša je ljubav zajednička i jedina...prema njima.

    avatar

    06.02.2009. (20:19)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Kako je teško čitati ove riječi, jer znam da nisu plod tvoje mašte, nisu fikcija, nisi ih izmislila kao spisateljica, a za potrebu dobre dramatike nekog novog romana koji pišeš, već su to riječi iz dubine tvog srca...to je ono što ti se zaista događa, to je ono što ti trpiš i živiš svaki dan...
    I naravno, nesretna kakva jesam, nalazim se u tome....znam kako izgledaju ti mučni trenuci kad bol preplavi svom svojom silinom....i kad te gura...gura...
    A Vesna draga....
    Rekla sam jednom negdje i mislim tako.....čovjek može podnijeti zaista više nego što bi smio....
    Ovo nije normalan teret života, nešto što se samo trebaš dovoljno truditi i onda će se promijeniti...ovo je tako težak teret, da naši mali životi mogu zaista pod njim popustiti i ne izdržati...
    Ali kako što i Marija kaže.......tu smo da pomognemo nositi ti ga..........i vi meni pomažete.....zajedno ćemo.....
    Grlim te..

    avatar

    07.02.2009. (08:59)    -   -   -   -  

  • emocija

    Vjerujem da ćete se obje složiti s mojom tvrdnjom, a to je, da osjećamo krivnju što živimo bez njih. Također i to, da smo milijun puta poželjele umrijeti jer nismo i ne možemo podnijeti ovakav pakao kakav nam je usud pripremio. Onog nesretnog dana, pod strašnim teretom strave nudila sam svoj život u zamjenu za njezin a onda ponovno i ponovno i nikada u toj težnji nisam posustala. Na dan pogreba moj glas je postao hrapav od jauka upućenih onom NEKOM da me zgromi, a nije. Pa i ove srijede, bio je to još jedan pokušaj, izazvan čudnim osjećajem na porečkom raskršću. I pitam se, koliko ću još moliti, čekati, pokušavati ... na bilo koji način. Jednom smo im dali život, kako ne bismo i drugi puta, samo kad bi to bilo moguće.

    avatar

    07.02.2009. (22:21)    -   -   -   -  

  • titanik2

    Bojim se da će u toj nadi i želji proći godine...i godine...od te pomisli me hvata jeza.Nemam snage za sutra a ne za dane...za godine pakla....Toga se strašno bojim... dugog čekanja moja Vesna.

    avatar

    09.02.2009. (03:05)    -   -   -   -  

  • emocija

    I ja, i ja se toga bojim, dani iza mene su nesnosni, današnji dan jedva čekam da završi, a nije gotovo niti otpočeo ali oni ispred mene čine mi se nepremostivom preprekom.

    avatar

    09.02.2009. (07:55)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Šta je to sutra. Ima samo danas samo sa manje i više svjetla, kao da se netko igra lampom, pali gasi pali gasi. Ostalo između toga postoje neke sitnice koje treba riješiti i maknuti da prođeš dalje - dizanje - posao - ručak - mrak - dizanje ----- i sve je to danas. Nema sutra i šta sutra.....

    avatar

    09.02.2009. (19:19)    -   -   -   -  

  • Psiho

    Neke su situacije konačne i nedokučive. Neka su pitanja neodgovoriva. Besmislena pitanja. Što bi ti Una rekla svojoj majci? Danas? Jučer? Je li moguće neko objašnjenje tvojoj majci? A slike se ponavljaju i opet pregledavaju i opet preispituju. Kako bi je mogla podržati u njenom danas? U njenom jučer? Majci koja ne želi objašnjenje, ne želi obrazloženje. Koja bi najviše voljela da prošlost nije takva kakva se dogodila. Volio bih kad bi majka mogla čuti tako nešto. (No znam da to nije dovoljno.)

    avatar

    12.02.2009. (02:12)    -   -   -   -  

  • emocija

    Slažem se Psiho s konstatacijom da su neka pitanja besmislena, a to su zbog toga što na ovom stupnju evolucije na njih (još) nemamo odgovora. I zato što znamo da nećemo dobiti odgovor, i zato što takva pitanja za koja znamo da na njih nema odgovora, ipak postavljamo. E sad, pitanje je, je li nam simpatičnije i draže dijete koje stalno postavlja pitanje "Zašto" ili ono koje se s bilo kakvim odgovorom, pa i onim koji ne razumije, slaže, odnosno ne postavlja i dalje isto pitanje. Za ove smo prve skloniji reći da su znatiželjni i bistri i takvima predviđamo napredak, s drugima se ne opterećujemo previše. Smatram da su moja (naša) pitanja više u svezi s pitanjem nade nego li sa znatiželjom. Kad bih bila sigurna da ćemo se nekada, na nekom stupnju svijesti, nekom obliku opet naći, čak i u drugačijem odnosu, pitanja bi izgubila na važnosti i možda bi me samo mučila samoća.
    A što bi Una rekla majci? Ništa, jer Une nema. Da je ima, njena mama ne bi postavljala pitanja.

    avatar

    12.02.2009. (16:55)    -   -   -   -  

  • enika36

    Ostavljam vam samo jedan veliki topli zagrljaj ,jer što drugo reći , napisati ..kad..(a ponekad šutnja vrijedi više od riječi)..znam da je svaka vaša napisana riječ napisana iz srca... a tako ih i čitam pa nerijetko nemam riječi...

    avatar

    14.02.2009. (22:40)    -   -   -   -  

  • milicza

    samo da ti napišem da sam bila ovdje i pročitala sve što si pisala. ostavljam ti pozdrav i topli prijateljski zagrljaj...

    avatar

    19.02.2009. (17:47)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...