Korak naprijed, natrag dva
kaže Hus Akijevim usnama u jednoj od prelijepih pjesama Parnog valjka. A baš u njima pronalazim link ka svojem životu.
Inercija me tjera naprijed a istina me vuče natrag.
Ti me ljubavi moja mala, poznaješ; znaš da sam oduvijek bila sklona druženjima, sklona plesu, pjesmi, radosti života koja mi je prštala iz očiju. Znala bih se, brišući prašinu zanijeti zvucima kakvog dobrog starog R&R broja, ne hajući za vrijeme i obveze. Kasniti.
A sad me vuče sve natrag, moje su uši oglušile, moje su oči oslijepile, moja je koža izgubila moć opipa, ne pronalazim samu sebe u tom mračnom svijetu koji je zamijenio svjetlost.
Za takve ljude, za takav način života, za nas, postaji riječ: introverzija/ introvertirana osoba, u značenju osobe, zatvorene prema vanjskom svijetu, ograđene od dodira s okolinom, povućene, osamljene….Rekla bih, nemoćno jadne i nesretne. Osobe koje ne samo da ne mogu već i ne žele drugačije.
Neki su se dan desile dvije saobraćajne nesreće (na sreću sudionika, bez smrtnih posljedica) ljudima koje poznajem. Moje srce nije ni trepnulo. Nikakvog znaka suosjećanja, nikakve radosti zbog izbjegnute tragedije. Ništa. Praznina. Koračam naprijed.
Neki sam se dan trebala sresti po prvi puta s jednom od novih virtualnih poznanica. Odjek starih koraka unaprijed naveo me da isplaniram trenutke upoznavanja i druženja. Ova dva natrag me natjerala da stavim još nekoliko redova kamenja na svoj životni zid kako bi bio čim višim. Da onemogućim bilo kakav pogled u svoju nutrinu. Da ne moram ništa govoriti. Da ne trebam spomenuti tvoje ime. Da ne trebam potražiti maramicu. Da ne dodirnem svoju bol. Koračam unatrag.
Neki me dan susjeda pitala kada ćemo imati sastanak suvlasnika stanova radi rješavanja problema naše zgrade. Rekla sam joj da ima i drugih i da im se prepusti inicijativa. Koračam unatrag. Samo me nemojte izvlačiti iz ovog brloga, nemojte me ništa pitati, ništa tražiti. Ne smijem prekidati tijek misli, ne smijem prekidati kontinuitet stalne boli. Bojim se da bi me bilo kakva inicijativa pokrenula naprijed.
Neki me dan tvoj tata pitao bi li htjela s njime u Zagreb na božićni koncert organiziran za članove Matice. Ne Zagreb. Ne pogled na Sljeme. Ne pogled na vodu rijeke. Ne pogled na zagrebačko plavu boju sutona. To bi me odvojilo od nesreće jer zagrebačka su mi sjećanja lijepa. Plava su. Mirišu mi na Šetalište pokraj Gornjogradske gimnazije, mirišu mi na perece i kuhano vino «Pod starim krovovima».
U što se to pretvaram, što li sam i kakva sam postala? Kakvim smo to nitima povezane? Jesam li to otišla s tobom?
Što je onda to, što je preostalo od mene i što to zapravo živi? Je li to što je preostalo uopće živi? Kako da svoju svijest svedem na veličinu toga što je preostalo od mene? Kako da izbalansiram proporcije?
Je li odgovor za tebe i mene ponudio pjesnik Slavko Mihalić u dijelu svoje pjesme:
Inače bi sve bilo besmisleno
«Život je ono malo nečega u oklopu od sapunice
Hajde kaži ništa
Ako duhneš u njega
Imat će malo manje krivo
Ali će se mrtav čovjek opet vratiti
Inače bi sve bilo besmisleno».
|