Barcelona, grad po tvojoj mjeriJoš je jedna Nova godina pred vratima, još jedna bez tebe. Zamuknuli su svi glasovi znanih i manje znanih koji ne znaju što bi mi rekli, što bi mi poželjeli. Znam, shvaćam ih, a ipak…jesam li ikada računala da će se desiti da nemam nikakve želje, nikakvog sretnog srha u sebi? Jesam li ikada računala na ovo izbjegavanje, na tamu bola, na posvemašnje odsustvo sreće? Napisala sam mnogo puta da sam bila ( u prošlom životu) sretan čovjek, trebalo je oduvijek malo toga da me usreći, a sad kročim kroz život sa teretom koji mi se ovjesio o vrat, koji mi pritišće leđa, pogurujući me ka tlu pa nemam snage ni dići glavu. I kad me Valerija zove da izađemo na doček, negdje na neko mirno mjesto, onako samo na večeru, zna li ona kako mi time čereči dušu, kako mi kopa po spletu živaca, kako me to boli? Kad bih i smogla hrabrosti da prihvatim poziv, što bih osjećala u momentu kada počinje odbrojavanje, kada se otvara šampanjac, kada jedni drugima izričemo želje za sreću, uspjeh, zdravlje… što od toga mogu izreći drugima, što od toga mogu prihvatiti? Moj život je stao na crti jedne subote, jednog ljetnog dana, 1. srpnja 2006. i nema mi iznad te crte. Muka, bol, praznina, očaj, nevjerojatna čežnja za tobom Una, eventualno kakav tračak sjećanja, prisjećanja… na sretne trenutke pronalaženja (očekivanih) darova pod borom, moj srh straha, hoće li ti svidjeti poklon kojeg sam birala i kupovala s ljubavlju i s jednom misli…..samo da te usrećim. A kako su godine prolazile i naročito ona koja je prethodila Duinu, svakim si se trenutkom odvajala na putu ka svojoj posvemašnjoj samostalnosti, egoizmom bliskom mladima i uspješnima, birala si svoje trenutke sreće i nekog drugog zajedništva. Mjesta je za mene, i za Zlatka bilo, ali nekako po strani, u život ti je osim Luke uletjelo bezbroj drugih osoba, prijatelja, suradnika, poznanika… pa si tako naprosto cvjetala u novom životu na drugim destinacijama…..Primjerice Barcelona, grad po tvojoj mjeri i ukusu, nekako mi je ostao na posebnom mjestu razmišljanja jer si se tamo našla, kročila poznatim ulicama, uživala u sjaju i blještavilu «obojanih» vodoskoka, udisala miris tržnice, mirise ulica, nekog drugog i drugačijeg svijeta od malog Umaga. Gdje bi ti bio dom, gdje bi se našla na kraju? Kad ti je Luka predlagao da se malo smiriš, da malo usporiš svoj ludi ritam življenja, kad ti je predlagao posao u Gorskom Kotaru, gotovo da nisi prsnula od negodovanja, tvoje je mjesto bilo drugdje….hodala si Parizom opijena njegovim šarmom, ili se gurala u mnoštvu u Vatikanu, Prag i istok ti se nisu dopadali, dosadno i mračno, Italija da, eh drugačije je tamo, ali Španjolska i posebno Barcelona, bile su ti baš po mjeri. Gubila sam te, a moja egoistična i zaštitnička ljubav nailazila je na sve veće prepreke, migoljila si mi iz ruku a ja sam znala da te ne mogu zadržati. Ali OVO, OVO….to se nije smjelo desiti, na to te nikakva slutnja ne priprema, za to si uvijek nespreman. |
I danassi sa mnom, u mislima, u srcu i tijelu, danas u subotu, a subota je posebno teška jer tada se to desilo.Ne mogu i neću shvatiti, odbijam i samu pomisao i još te čekam jer još ne vjerujem. |
Ususret Božiću,bez tebeŠto sam ja to mislila, kako sam se to samo zavaravala, opet i opet, pregledavajući Coolinariku (web stranica za gospođe kuharice), odabirući kolače, kolačiće, kuglice, slatke kocke s oblatnama i ostale slatkiše za Božić? Veselilo me pretraživanje, veselilo me printanje odabranog, spremanje receptura i sad, kad je 5 dana do Božića i kad sam startala s prvima od odabranih, nemam volje za to, žuri mi se, želudac mi je pun i pitam se: za koga? Zar za sebe i tatu? Ionako to neću moći sve pojesti, ionako ću brdo toga razdavati Valeriji, curama na poslu….. Veselilo me, ako me išta i može veseliti više, pomisao na hranu, na spravljanje novih jela, kupila sam i gusku koju ću jesti nakon dobrih 40 godina, bakalar ala Benedictin (onako kako si ga ti zavoljela), ali bol ne prestaje, naprotiv čini mi se da se smjestila veća no ikad tamo negdje između želuca i srca i boli, boli. Ništa od ovoga neće te vratiti, ništa od ovoga neće me učiniti malo sretnijom, ništa od ovoga neće pomoći da zaboravim na tren. Neprestano hodamo zajedno, nas troje: ti, bol i ja, guramo se birajući si više mjesta ali jedno bez drugo dvoje ne može. Do kada tako, kako u sljedeću godinu, kako ponovno gurati kamen od dna prema vrhu? Jedan sam dan smislila epitaf za svoj grob: sve je u životu učinila pogrešno radi nedostatka hrabrosti. To je istina, sve važne odluke bile su donašane naprečac, više impulzivno no racionalno, a da ne govorim o situacijama u kojima bih zbog nedostatka hrabrosti najradije bila pobjegla. I sad sam u situaciji da je prošlost iza mene, da stanje ne mogu popraviti ni vratiti, da u budućnosti nema mjesta za mene na ovaj način i stisnuta u nultoj točki sadašnjosti koja me tlači, nemam hrabrosti prekinuti sve to. Oh Una, znala sam da si mi promijenila život, da si ga učinila vrijednim, ma kakav on bio, da si mi dala smisao postojanja, da si mi podarila istinsku radost zbog samog svog postojanja, ali nisam znala da me čeka takva bol, nesnosna, nesnosna, da je u svakom slučaju smrt bolja od takvog života. Kako da pobijedim kukavičluk, kako da shvatim ( ali shvaćam to i to me zbunjuje) da se NIKADA stanje neće promijeniti. Što me to još čeka u životu, pa trajao on jedan dan ili 20 godina? |
Serija - moj život, ili obratno?Nakon dugo, dugo vremena, konačno sam sinoć odnosno noćas u jednoj od ponoćnih mini serija (trajala je do 3 ujutro) konačno vidjela i čula "svoj" slučaj. Isti scenario, ista priča tek s ponekom modifikacijom. Tema su gotovo uvijek ubojstva, pa i ovom prilikom, a žrtve su bile mlade djevojke od 16 - 18 godina. I jedna od njih, šesnaestogodišnjakinja, lijepa djevojka pred kojom je stajala karijera violinistice, gubi život glupo, glupo, do boga glupo.U ovom slučaju, jer se nekome izigravalo moć. Majka, imajući samo nju, do grla u ponosu i ljubavi spram tog bića u istoj prepoznaje i spoznaje svoj jedini smisao, svoj život. I kad nakon šest gorkih i očajnih godina konačno postoji šansa da onaj tko je zavrtio rulet i "izbacio" djevojku iz igre života, konačno sjedne licem prema toj majci, ruini od života kojom je postala opijajući se do besvijesti, ništa od toga, jer se radi o psihološki poremećenoj osobi koja neće na sud već u ustanovu. I sve ono za što je "živjela" tih šest godina puca kao balon i od svega onoga ništa, ostaje ništa. Kad priča sa glavnim inspektorom o tom ishodu, plače, briše oči papirnatom maramicom koja se vlažna, kida na komadiće, a ona ih pogleda i kaže : kao konfete su. Kao konfete. A moja ih kćer nikada neće imati na vjenčanju. Nikada neće roditi.....On joj kaže da sada, kada su otkrili onoga tko je kriv, barem ima smisla nastaviti dalje, a ona mu zaurla u oči i uši: Ona je bila moj jedini smisao! I on odlazi dok ona ostaje, i scena je sve manja i manja....za njega se nastavlja život a njezin je stao i to ne sada već prije tih šest godina kada je prestalo kucati srce njene kćeri. Melodramatika? Životna priča broj ...?? Ima nas dakle, i iako je priča izmišljena, temelji se na nekom insertu, nečijem životu. Možda su tek misao i ruka scenarista dodali emocije ali našla sam se sto posto u toj priči, jer takav je moj život postao, i tada je moj život prestao. Sve ovo je ...ništa. I to ništa mi se ogleda u nutrini i očima i zato se okreću glave od mene.Ono što dodatno boli i ono što me udaljuje od drugih slučajeva, barem po mom osobnom sudu je to, što između toliko mladih koji umiru kao muhe u zadnjih nekoliko godina,ima mnoštvo onih koji su umrli zbog predoziranja drogom, ili su pijani vozili, ili su se pijani u njih zaletjeli pa ih usmrtili... a kod tebe to nije bio slučaj. Bila sam tako prokleta ponosna na tebe (i rekla sam mnogo puta: i bit ću), usnama mi je tekao med tvoga imena, srce mi je kliktalo. U što si se razvila? Što si postala od one male kuglice? Bila si uspješna, ambiciozna, mlada, lijepa, putovala si i vidjela ljepote drugih, zavidjela sam ti na samostalnosti koju ja nisam imala.... Nisi se drogirala, čak naprotiv, prezirala si one koji se nisu mogli oduprijeti tom izazovu, nisi sjela pijana u auto, radila si i žurila zbog nečije lijenosti i neogovornosti. A znam da i taj nikad neće, sve dok postojim, sjesti meni licem u lice, i reči mi da je kriv, da me toliko ne ubija krivnja. Iako znam,bez obzira na ičije priznanje, ubijat će me vječno. Da, i tu je krivnju spomenula majka u filmu, jer su mogli ona i (bivši) suprug pratiti curu do škole i natrag a eto nisu, jer je bila samostalna, tako i ja, mučim se, mučim tom krivnjom da sam te trebala zatvoriti dok ne dođe stari, neka te on vozi, kao da mi je to bubnjalo u glavi i tog dana: ne isplati se, ne isplati se... ali ni u ludilu nisam mogla zamisliti to. A sada? Nema više mogućnosti popravka, nikad, nikad više. Moj život se stvarno pretvorio u pakao. Ne trebam strepiti od nekih kazni u "onom" životu, nema veće od ove, jer vječno traje, dok je mene. |
< | prosinac, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |