Gospođo, prvo da Vam izrazim svoju iskrenu sućut. Ne mogu ni zamisliti Vašu bol, kao vjerujem ni moja mama kojoj kad čuje da je nečije dijete poginulo dođu suze, ali suze olakšanja jer to nisam ja. Imam 24 godine, razmišljam o tome da se preselim od mame i osjećam da osjeća ono isto što ste i vi kad vam se Una odselila, nekako me sebično još želi uz sebe, iako to nikad nije rekla.Često me opterećuje njezina briga, ljubav, ali sam ipak na kraju zahvalna što imam mamu punu ljubavi, osjećam koliko me voli, osjećam da me čuje, da joj je stalo, a dijete to najbolje osjeti.Ima majki koje ne osjećaju toliko prema svojoj djeci, ne bi ih toliko bolilo kao Vas, ali neke su žene rođene s tim da su dobre osobe i , možda i predobre majke.Rođeni ste , kao i moja, s tim darom, ili možda prokletstvom.Znate li kako je lijep osjećaj kad znam, i osjećam cijeli život koliko me voli, koliko je na ovom svijetu samo zbog mene.Nikada ni u jednom trenutku nisam osjetila suprotno, i to nema svatko, to me čini sretnom osobom i ništa me toliko ne usrećuje. Iako je vaša kćerka živjela kratko, znajte da je osjećala isto što i ja, da je bila sretna i sigurna u ovom groznom svijetu, jer je imala tu sreću da je imala takvu mamu. Hvala vam što ste mi svojim postovima pomogli da osjećam zahvalnost prema tome što imam, i da se malo manje ljutim na mamu kad me zove, kad me vozi s posla iz noćne smjene iako odavno imam vozačku, što joj je teško što postajem samostalna. Dok ste god na ovom svijetu Una ima vas, drži je živom vaša ljubav, koja je rijetki dar, jači od smrti.
06.01.2008. (22:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Halle, Vaš sam komentar pročitala tek danas na poslu, i dobro da je bio kraj radnog vremena jer ste me rasplakali. Una mi očajno nedostaje, nedostaje mi odnos mame i kćerke: pametne, elokventne, prijateljice….a takve sam (njene) riječi pročitala kroz Vaše. Kad te ljudi počinju izbjegavati, ne toliko fizički, već komunikacijski i ne stoga što ne suosjećaju već da me opet ne povrijede, a baš me to povređuje, ta praznina zbog izostanka njenog imena, prizivanja njene ličnosti, njenog postojanja, onda su mi riječi kao Vaše melem, opet naime mogu progovoriti o njoj. Ostavši fizički bez nje, što mi stvara bol i teret, još moram podnositi bol njezinog nijekanja. Stoga je nastao moj blog, mjesto gdje otvoreno mogu progovoriti o njoj, da se ne zaboravi, i da dalje postoji. Da, činjenica je da se rađamo sa različitim postotkom emocija. Blago onima koji su ih lišeni, barem onih najtananijih. I dok emocije bijesa, radosti, ljubavi, mržnje …gotovo da postoje u svima, one koje nadilaze pojam ljubavi, na način da se identificiraš sa osobom koju voliš, možda su ipak svojstvene manjini. Mana? Vrlina? Tko zna, ali onaj tko ih ćuti, ispunjen je do srži. Voljela sam je i volim je bezgranično i što je još važnije, neupitno. Znam da sam joj ponekad išla na živce svojom prevelikom brigom, pažnjom a nadasve zaštitništvom, pogotovo kad je odrasla i pogotovo jer je postala samostalnom u punini smisla te riječi. Njoj takvo ponašanje nije više bilo potrebno, svrha je bila postignuta, požnjela sam ( a i ona) ono što sam posijala, i kao što sam negdje u nekom postu napisala, došao je trenutak odvajanja, za nju prijeko potreban a za mene tegoban. Zbog takvog svog stava izuzetno mi je drago što ste ispravno shvatili brigu i pažnju svoje mame, jer za nas ste djeca dok smo mi živi, i zbog vas se «bacamo u vatru» i zbog vas se ponašamo kao tigrice majke jer ste nam nešto najdragocjenije u životu, jer živimo jedino i isključivo radi vas. Mladi ste ali kroz ozbiljnost Vaših riječi osjećam i prepoznajem odraslu osobu a svoje ćete ispunjenje doživjeti kroz roditeljstvo. U Uninom sam se odgoju bezbroj puta prisjetila svojih mladih dana i svojih mladenačkih razmišljanja, ludorija, ponašanja, te sam je na taj način shvaćala i popuštala joj, znajući da nema zlobe niti zloće, već je sve to normalno ponašanje kroz koje smo svi prolazili. Kad je markirala u srednjoj školi sa cijelim svojim društvom ( jer bila je odlična učenica i nije markirala radi «samopomoći» ) nisam se ljutila, i podržavala sam je u mnogočemu. Razvila sam osjećaj za otvorene razgovore: o problemima, seksu, bilo čemu onoliko koliko je to ona tražila, pazeći da ne pređem crtu odnosa roditelj-dijete. Ono što je najvažnije, i što mi je itekako drago da ste shvatili kao bit cijelog odnosa mene i moje kćeri, je to, da je znala da se uvijek, ali doslovno uvijek, može osloniti na mene, kao na najčvršći stup. I to mi nedostaje, taj daljnji tijek naših povezanih života. Hvala još jednom na posjeti i na prelijepim riječima, iskrenim stavom prema mojoj tragediji i Vašim razumijevanjem iste takve ljubavi, u ovom slučaju Vaše majke prema Vama. Sretno Halle na Vašem putu, moj Vam je palac podignut.
07.01.2008. (18:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Halle
Gospođo, prvo da Vam izrazim svoju iskrenu sućut.
Ne mogu ni zamisliti Vašu bol, kao vjerujem ni moja mama kojoj kad čuje da je nečije dijete poginulo dođu suze, ali suze olakšanja jer to nisam ja.
Imam 24 godine, razmišljam o tome da se preselim od mame i osjećam da osjeća ono isto što ste i vi kad vam se Una odselila, nekako me sebično još želi uz sebe, iako to nikad nije rekla.Često me opterećuje njezina briga, ljubav, ali sam ipak na kraju zahvalna što imam mamu punu ljubavi, osjećam koliko me voli, osjećam da me čuje, da joj je stalo, a dijete to najbolje osjeti.Ima majki koje ne osjećaju toliko prema svojoj djeci, ne bi ih toliko bolilo kao Vas, ali neke su žene rođene s tim da su dobre osobe i , možda i predobre majke.Rođeni ste , kao i moja, s tim darom, ili možda prokletstvom.Znate li kako je lijep osjećaj kad znam, i osjećam cijeli život koliko me voli, koliko je na ovom svijetu samo zbog mene.Nikada ni u jednom trenutku nisam osjetila suprotno, i to nema svatko, to me čini sretnom osobom i ništa me toliko ne usrećuje.
Iako je vaša kćerka živjela kratko, znajte da je osjećala isto što i ja, da je bila sretna i sigurna u ovom groznom svijetu, jer je imala tu sreću da je imala takvu mamu.
Hvala vam što ste mi svojim postovima pomogli da osjećam zahvalnost prema tome što imam, i da se malo manje ljutim na mamu kad me zove, kad me vozi s posla iz noćne smjene iako odavno imam vozačku, što joj je teško što postajem samostalna.
Dok ste god na ovom svijetu Una ima vas, drži je živom vaša ljubav, koja je rijetki dar, jači od smrti.
06.01.2008. (22:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Draga Halle,
Vaš sam komentar pročitala tek danas na poslu, i dobro da je bio kraj radnog vremena jer ste me rasplakali. Una mi očajno nedostaje, nedostaje mi odnos mame i kćerke: pametne, elokventne, prijateljice….a takve sam (njene) riječi pročitala kroz Vaše. Kad te ljudi počinju izbjegavati, ne toliko fizički, već komunikacijski i ne stoga što ne suosjećaju već da me opet ne povrijede, a baš me to povređuje, ta praznina zbog izostanka njenog imena, prizivanja njene ličnosti, njenog postojanja, onda su mi riječi kao Vaše melem, opet naime mogu progovoriti o njoj. Ostavši fizički bez nje, što mi stvara bol i teret, još moram podnositi bol njezinog nijekanja. Stoga je nastao moj blog, mjesto gdje otvoreno mogu progovoriti o njoj, da se ne zaboravi, i da dalje postoji.
Da, činjenica je da se rađamo sa različitim postotkom emocija. Blago onima koji su ih lišeni, barem onih najtananijih. I dok emocije bijesa, radosti, ljubavi, mržnje …gotovo da postoje u svima, one koje nadilaze pojam ljubavi, na način da se identificiraš sa osobom koju voliš, možda su ipak svojstvene manjini. Mana? Vrlina? Tko zna, ali onaj tko ih ćuti, ispunjen je do srži. Voljela sam je i volim je bezgranično i što je još važnije, neupitno. Znam da sam joj ponekad išla na živce svojom prevelikom brigom, pažnjom a nadasve zaštitništvom, pogotovo kad je odrasla i pogotovo jer je postala samostalnom u punini smisla te riječi. Njoj takvo ponašanje nije više bilo potrebno, svrha je bila postignuta, požnjela sam ( a i ona) ono što sam posijala, i kao što sam negdje u nekom postu napisala, došao je trenutak odvajanja, za nju prijeko potreban a za mene tegoban. Zbog takvog svog stava izuzetno mi je drago što ste ispravno shvatili brigu i pažnju svoje mame, jer za nas ste djeca dok smo mi živi, i zbog vas se «bacamo u vatru» i zbog vas se ponašamo kao tigrice majke jer ste nam nešto najdragocjenije u životu, jer živimo jedino i isključivo radi vas. Mladi ste ali kroz ozbiljnost Vaših riječi osjećam i prepoznajem odraslu osobu a svoje ćete ispunjenje doživjeti kroz roditeljstvo. U Uninom sam se odgoju bezbroj puta prisjetila svojih mladih dana i svojih mladenačkih razmišljanja, ludorija, ponašanja, te sam je na taj način shvaćala i popuštala joj, znajući da nema zlobe niti zloće, već je sve to normalno ponašanje kroz koje smo svi prolazili. Kad je markirala u srednjoj školi sa cijelim svojim društvom ( jer bila je odlična učenica i nije markirala radi «samopomoći» ) nisam se ljutila, i podržavala sam je u mnogočemu. Razvila sam osjećaj za otvorene razgovore: o problemima, seksu, bilo čemu onoliko koliko je to ona tražila, pazeći da ne pređem crtu odnosa roditelj-dijete. Ono što je najvažnije, i što mi je itekako drago da ste shvatili kao bit cijelog odnosa mene i moje kćeri, je to, da je znala da se uvijek, ali doslovno uvijek, može osloniti na mene, kao na najčvršći stup. I to mi nedostaje, taj daljnji tijek naših povezanih života. Hvala još jednom na posjeti i na prelijepim riječima, iskrenim stavom prema mojoj tragediji i Vašim razumijevanjem iste takve ljubavi, u ovom slučaju Vaše majke prema Vama. Sretno Halle na Vašem putu, moj Vam je palac podignut.
07.01.2008. (18:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...