Nakon dugo, dugo vremena, konačno sam sinoć odnosno noćas u jednoj od ponoćnih mini serija (trajala je do 3 ujutro) konačno vidjela i čula "svoj" slučaj. Isti scenario, ista priča tek s ponekom modifikacijom. Tema su gotovo uvijek ubojstva, pa i ovom prilikom, a žrtve su bile mlade djevojke od 16 - 18 godina. I jedna od njih, šesnaestogodišnjakinja, lijepa djevojka pred kojom je stajala karijera violinistice, gubi život glupo, glupo, do boga glupo.U ovom slučaju, jer se nekome izigravalo moć. Majka, imajući samo nju, do grla u ponosu i ljubavi spram tog bića u istoj prepoznaje i spoznaje svoj jedini smisao, svoj život. I kad nakon šest gorkih i očajnih godina konačno postoji šansa da onaj tko je zavrtio rulet i "izbacio" djevojku iz igre života, konačno sjedne licem prema toj majci, ruini od života kojom je postala opijajući se do besvijesti, ništa od toga, jer se radi o psihološki poremećenoj osobi koja neće na sud već u ustanovu. I sve ono za što je "živjela" tih šest godina puca kao balon i od svega onoga ništa, ostaje ništa. Kad priča sa glavnim inspektorom o tom ishodu, plače, briše oči papirnatom maramicom koja se vlažna, kida na komadiće, a ona ih pogleda i kaže : kao konfete su. Kao konfete. A moja ih kćer nikada neće imati na vjenčanju. Nikada neće roditi.....On joj kaže da sada, kada su otkrili onoga tko je kriv, barem ima smisla nastaviti dalje, a ona mu zaurla u oči i uši: Ona je bila moj jedini smisao! I on odlazi dok ona ostaje, i scena je sve manja i manja....za njega se nastavlja život a njezin je stao i to ne sada već prije tih šest godina kada je prestalo kucati srce njene kćeri. Melodramatika? Životna priča broj ...?? Ima nas dakle, i iako je priča izmišljena, temelji se na nekom insertu, nečijem životu. Možda su tek misao i ruka scenarista dodali emocije ali našla sam se sto posto u toj priči, jer takav je moj život postao, i tada je moj život prestao. Sve ovo je ...ništa. I to ništa mi se ogleda u nutrini i očima i zato se okreću glave od mene.Ono što dodatno boli i ono što me udaljuje od drugih slučajeva, barem po mom osobnom sudu je to, što između toliko mladih koji umiru kao muhe u zadnjih nekoliko godina,ima mnoštvo onih koji su umrli zbog predoziranja drogom, ili su pijani vozili, ili su se pijani u njih zaletjeli pa ih usmrtili... a kod tebe to nije bio slučaj. Bila sam tako prokleta ponosna na tebe (i rekla sam mnogo puta: i bit ću), usnama mi je tekao med tvoga imena, srce mi je kliktalo. U što si se razvila? Što si postala od one male kuglice? Bila si uspješna, ambiciozna, mlada, lijepa, putovala si i vidjela ljepote drugih, zavidjela sam ti na samostalnosti koju ja nisam imala.... Nisi se drogirala, čak naprotiv, prezirala si one koji se nisu mogli oduprijeti tom izazovu, nisi sjela pijana u auto, radila si i žurila zbog nečije lijenosti i neogovornosti. A znam da i taj nikad neće, sve dok postojim, sjesti meni licem u lice, i reči mi da je kriv, da me toliko ne ubija krivnja. Iako znam,bez obzira na ičije priznanje, ubijat će me vječno. Da, i tu je krivnju spomenula majka u filmu, jer su mogli ona i (bivši) suprug pratiti curu do škole i natrag a eto nisu, jer je bila samostalna, tako i ja, mučim se, mučim tom krivnjom da sam te trebala zatvoriti dok ne dođe stari, neka te on vozi, kao da mi je to bubnjalo u glavi i tog dana: ne isplati se, ne isplati se... ali ni u ludilu nisam mogla zamisliti to. A sada? Nema više mogućnosti popravka, nikad, nikad više. Moj život se stvarno pretvorio u pakao. Ne trebam strepiti od nekih kazni u "onom" životu, nema veće od ove, jer vječno traje, dok je mene.
Post je objavljen 01.12.2007. u 17:21 sati.