Mileno moje
Eto još jedan vikend iza mene a nismo se vidjele. Dani u studenom su ove godine lijepi iako jesenji, ali studeni je studeni. Mjesec mračan i ružan. Iako...... niti ljeto, prštavo od sunca, odbljeska mora, topline i težine mirisa .... bilo je očajno, bez tebe. I tko zna koliko još takovih mjeseci i dana, do našeg susreta ako ga budemo mogle ostvariti. Osim ako mi nisi pobjegla u neku drugu budućnost dok sam ja još uvijek u tvojoj prošlosti. Srce moje voljeno, miris tvoje kose mi je još u nosnicama a okus tvog mokrog obraza pod mojim usnama. Znaš da te volim, kao i ti mene, još uvijek nadam se. Ovdje je.. tako, tako. Stric Pero je pao sa ljestava (sigurno kupljenih u Pevecu, onda se zna kakve su) još prošle srijede, nisam ti to stigla reći, i sada je u bolnici u Puli i čeka operaciju. Slomio čovjek petu, a to zna biti malo i nezgodno. Za sada mu je noga pet brojeva veća a on nervozan. A još je gore i to što je bio na Murteru i počeo sređivati neke važne stvari i sad bi se trebao vratiti tamo ???!!! Bila sam blizu tebe u subotu, malo, tek desetak minuta ali te nisam mogla dodirnuti, bila si mi predaleko. Zato mi se srce kidalo. Možda stignem ipak bliže, još malo, još malo ... nadam se jer ovdje je bez tebe praznina i pakao. mama
|