Treće u studenomDušo draga, ne bih se večeras odlučila na pisanje pisma da mi cijeli dan glava nije puna misli o tebi i tvojih slika. Svakim danom patim sve više zbog tebe. U međuvremenu je bilo podosta onih "krc.." u srcu. Pretprošli je tjedan bio očajan. Mračan, sumoran i prazan... stari je bio tri dana sa Maticom u Županji, Vinkovcima i Vukovaru a ja sam bila ovdje sama. Ali nije toliko bila samoća u pitanju, koliko želja da zbrišem u drugi svijet, svijet gdje te ima, a to mogu samo ako posegnem prema tzv. "lutkici" (ti sada vjerojatno znaš o čemu se radi?) a tek onda dođe do plave poplave. Pa me tako Ljubica dovela kući ( kao ono Ljilja prije) i bila ovdje uz mene dok sam ja ludila i plakala, pa je zvala Valeriju, pa opet isto. Ako nije to u pitanju, tada sve guram u svoju nutrinu i sve to lijepo mora izaći van jednog dana, jednog trena. Onda je u petak trebao doći Luka, ali sam skočila na poštu radi paketa od Neckermana a usput digla neku preporuku za starog. Kad ono, šok na pošti, jer je pismo od tvoje firme, POLLY-EX. Unutra uz zapisnik sa talijanske policije, Miranov potpis. To me opet gurnulo natrag, pa sam ga još tamo izvadila, putem uzela još "lutkica", a pred kućom nisam niti vidjela niti prepoznala Luku. Mislila sam samo kako se dočepati samoće i čitati. Počeli smo prevoditi ali je išlo teško, pa sam zvala Lanu. Došla je s Alfredom i počela prevoditi ali kod crteža situacije, stala i počela plakati, pa je počeo pakao koji je za mene trajao još i subotu i nedjelju. Bolesna sam od ovog svega; niti naprijed niti natrag. Na poslu sam odlično (?!) jer radim, iako su prosvjetari štrajkali od četvrtka. Ja nisam, briga me. briga me za plaću, za borbu .... kako dalje, kako dalje, da li uopće dalje? Samo me to opsjeda. Jučer mi se čak činilo da sam postigla neki mir, ali ne kroz vjeru, jer ne mogu me dogme usmjeravati, već kroz zaključak: da nismo ništa veći, niti bolji, niti drugačiji od bilo koje vrste: životinja ili biljaka, samim time što imamo svijest. Neke životinje uginu kao mladunci, neke ostare, neke biljke isto tako, pa i ljudi. I život se nastavlja. Zemlja se gnoji za one koje dolaze.. i tako non stop mijena, milijune i milijune godina. Koga briga za 100 -200 godina za nas. Niti imena nam se neće znati. Iza nas nema nikoga, a naša šira rodbina će se sjećati svojih. A pitanje, zašto onda postojimo sa sviješću, zašto uopće postojimo ako se sve gasi smrću, ima odgovor. U mijeni je smisao. U cikličkom ponavljanju jer je krug savršenstvo. Početak....trajanje...svršetak. To što smo osim od krvi i mesa satkani i od emocija, koga briga. Neki i nisu. A oni koji jesu, imaju tu nesreću. Koliko smo bile zajedno, vrijedilo je svaki taj jebeni trenutak. Kratko ali nabijeno emocijama. Mojim prema tebi, tvojima prema meni dok si bila manja, a onda kako to i biva, manje prema meni više prema drugim. Uživala si u životu, a ja sam uživala u tebi. Nemaš ga, nemam te. Ostaje mi da ( možda se ponavljam ali je to spomenula Lana a zgodno zvuči) plutam poput meduze, malo lijevo, malo desno, i tako do svog kraja. Adio. |
Mileno mojeEto još jedan vikend iza mene a nismo se vidjele. Dani u studenom su ove godine lijepi iako jesenji, ali studeni je studeni. Mjesec mračan i ružan. Iako...... niti ljeto, prštavo od sunca, odbljeska mora, topline i težine mirisa .... bilo je očajno, bez tebe. I tko zna koliko još takovih mjeseci i dana, do našeg susreta ako ga budemo mogle ostvariti. Osim ako mi nisi pobjegla u neku drugu budućnost dok sam ja još uvijek u tvojoj prošlosti. Srce moje voljeno, miris tvoje kose mi je još u nosnicama a okus tvog mokrog obraza pod mojim usnama. Znaš da te volim, kao i ti mene, još uvijek nadam se. Ovdje je.. tako, tako. Stric Pero je pao sa ljestava (sigurno kupljenih u Pevecu, onda se zna kakve su) još prošle srijede, nisam ti to stigla reći, i sada je u bolnici u Puli i čeka operaciju. Slomio čovjek petu, a to zna biti malo i nezgodno. Za sada mu je noga pet brojeva veća a on nervozan. A još je gore i to što je bio na Murteru i počeo sređivati neke važne stvari i sad bi se trebao vratiti tamo ???!!! Bila sam blizu tebe u subotu, malo, tek desetak minuta ali te nisam mogla dodirnuti, bila si mi predaleko. Zato mi se srce kidalo. Možda stignem ipak bliže, još malo, još malo ... nadam se jer ovdje je bez tebe praznina i pakao. mama |
Prvo pismo u studenom 2006.Prošlo je već pola mjeseca kako ti se nisam javila, baš sam neka! Ali ne da ne stignem, stignem, iako stari stalno piše po kompiću ( normalno da je Bujština u centru ) ali DANAS JE S TIME GOTOVO. No jadan, već se pita što će sutra raditi. Ovako je svaki dan nešto prčkao, pisao, kopirao, pastio i td. A ja, ja po starom. Možda i gore. Jedanaesti je mjesec, mračan, crn, hladan i odvratan. Cijeli moj život imam takav filing, za studeni i za veljaču. Moglo bi i bez njih. A gdje si ti? Čekaš li dolje ili gore? Što čekaš? Čekaš li UOPĆE NEŠTO? Čitam neku knjigu o reinkarnaciji, vedama, uopće o pitanju smrti, jesmo li bili nekad, hoćemo li biti sutra? Sve sam se nekako nadala da ću čitajući to štivo zagristi u primamljivost reinkarnacije, ali me odbija onaj zaborav između jednog i drugog života. Čemu mi onda svijest ovakva kakvu imam s jasno izraženim emocijama prema dragim ljudima, i ne želim nikada baš, života radi, seliti iz jednog tijela u drugo, ne znajući za ono prošlo. Kakva mi korist od toga? Onda mi je čak bliži i (mračni) katolicizam sa svojim uskrsnućima jednog dana, i mogućnostima susreta. I sva ta razmišljanja o astralnom uopće me ne privlače. Voljela sam ovaj život, bio mi je sočan i zamiljiv, od sitnih radosnih trenutaka do većih radosti. Govorim u prošlosti, jer se stvorila crta. A preko crte se ne može na isti način. Nedostaješ mi mala, tu i tamo te poslušam na mobitel, ali stalno te dvije riječi.. a drugih nema. Jučer je bila poplava, u srijedu isto tako, između toga led, ledena ruka, ledeni trnci.... Čuo je stari ( vijesti iz Oprtlja, iz OŠ) da je gosp. Neven P. bio u toj školi valjda radi izleta. Kad su ga pitali za tebe ( jer si išla valjda s njima na izlete, ma da, jesi) rekao je da ne radiš više tamo! Hej, to reći? Jasno, da Bujština nije Amerika, pa mu je rečeno da i oni znaju da više ne radiš i zašto ne... a onda da je otišao. Lud? Ne! Bezobrazan? Ne! Zvijer bez srca !Da! I još gore. Luka se javio baš u srijedu, da nije mogao radi posla u Umag, ali da će doći za desetak dana. Volim te srčeko i stalno si mi u mislima. STALNO, STALNO, SVAKE SEKUNDE. Volim te bezgranično, kao i uvijek uostalom, od trenutka kad sam spoznala prvu bol a to je bilo 4. srpnja 1983. kada si morala u bolnicu u Izolu. Ta praznina je bila nemoguća i prebolna za mene, ljubila sam tvoj mantilić na vratima kupaonice. A nisi imala još niti 1 godinu. Sreća radi života s tobom, bezgranična ljubav se produbila za još 23 puta (godine) i možeš si sad misliti.Ja sam non stop po internetu, uglavnom prelistavam novine i komuniciram putem komentara. Imam toliko kor. oznaka i toliko pasvorda da sam ih sve morala zapisati da ih ne pogubim iz pameti.Sutra moram prebaciti ljetnu garderobu na ormar i obratno, postalo je zima. Je li ti hladno tamo gdje si otputovala? Bojim se za tebe, bojim se da ti je i hladno i mračno. Mileni, ciao do sljedećeg ( možda uspijem ubaciti kakvu sliku |
< | studeni, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |