Prvo pismo u studenom 2006.
Prošlo je već pola mjeseca kako ti se nisam javila, baš sam neka! Ali ne da ne stignem, stignem, iako stari stalno piše po kompiću ( normalno da je Bujština u centru ) ali DANAS JE S TIME GOTOVO. No jadan, već se pita što će sutra raditi. Ovako je svaki dan nešto prčkao, pisao, kopirao, pastio i td. A ja, ja po starom. Možda i gore. Jedanaesti je mjesec, mračan, crn, hladan i odvratan. Cijeli moj život imam takav filing, za studeni i za veljaču. Moglo bi i bez njih. A gdje si ti? Čekaš li dolje ili gore? Što čekaš? Čekaš li UOPĆE NEŠTO? Čitam neku knjigu o reinkarnaciji, vedama, uopće o pitanju smrti, jesmo li bili nekad, hoćemo li biti sutra? Sve sam se nekako nadala da ću čitajući to štivo zagristi u primamljivost reinkarnacije, ali me odbija onaj zaborav između jednog i drugog života. Čemu mi onda svijest ovakva kakvu imam s jasno izraženim emocijama prema dragim ljudima, i ne želim nikada baš, života radi, seliti iz jednog tijela u drugo, ne znajući za ono prošlo. Kakva mi korist od toga? Onda mi je čak bliži i (mračni) katolicizam sa svojim uskrsnućima jednog dana, i mogućnostima susreta. I sva ta razmišljanja o astralnom uopće me ne privlače. Voljela sam ovaj život, bio mi je sočan i zamiljiv, od sitnih radosnih trenutaka do većih radosti. Govorim u prošlosti, jer se stvorila crta. A preko crte se ne može na isti način. Nedostaješ mi mala, tu i tamo te poslušam na mobitel, ali stalno te dvije riječi.. a drugih nema. Jučer je bila poplava, u srijedu isto tako, između toga led, ledena ruka, ledeni trnci.... Čuo je stari ( vijesti iz Oprtlja, iz OŠ) da je gosp. Neven P. bio u toj školi valjda radi izleta. Kad su ga pitali za tebe ( jer si išla valjda s njima na izlete, ma da, jesi) rekao je da ne radiš više tamo! Hej, to reći? Jasno, da Bujština nije Amerika, pa mu je rečeno da i oni znaju da više ne radiš i zašto ne... a onda da je otišao. Lud? Ne! Bezobrazan? Ne! Zvijer bez srca !Da! I još gore. Luka se javio baš u srijedu, da nije mogao radi posla u Umag, ali da će doći za desetak dana. Volim te srčeko i stalno si mi u mislima. STALNO, STALNO, SVAKE SEKUNDE. Volim te bezgranično, kao i uvijek uostalom, od trenutka kad sam spoznala prvu bol a to je bilo 4. srpnja 1983. kada si morala u bolnicu u Izolu. Ta praznina je bila nemoguća i prebolna za mene, ljubila sam tvoj mantilić na vratima kupaonice. A nisi imala još niti 1 godinu. Sreća radi života s tobom, bezgranična ljubav se produbila za još 23 puta (godine) i možeš si sad misliti.Ja sam non stop po internetu, uglavnom prelistavam novine i komuniciram putem komentara. Imam toliko kor. oznaka i toliko pasvorda da sam ih sve morala zapisati da ih ne pogubim iz pameti.Sutra moram prebaciti ljetnu garderobu na ormar i obratno, postalo je zima. Je li ti hladno tamo gdje si otputovala? Bojim se za tebe, bojim se da ti je i hladno i mračno. Mileni, ciao do sljedećeg ( možda uspijem ubaciti kakvu sliku
|