I kad nebo dotakne more
i kad s lica nestanu bore
I kad ljubav obzor ukrade
i kad more tvoje ime znade
i kad valovi šapatom pričaju
i kad ljubavi stare se vraćaju
Ti znaj da život ima dvije strane
jednu lažnu a drugu što u srce stane
Plačem u tišini a suza niz lice ne može da poteče
Bol je prevelika i pitam se zašto se to zbilo
Zar smo morali sresti se onda, u to hladno zimsko veče.
Nesvjesno padosmo u zagrljaj, bez riječi i nijemo
Zavoljeh te tada, odjednom jako iako smo znali da je krivo
Mislili smo, samo ovaj put i nikada više to napravit ne smijemo.
Dani su prolazili a mi poput ptica izgubljenih
Tražili smo svijet u koji letjeti slobodno smijemo
Utaživali svoju glad jedno za drugim, lica nasmiješenih.
Koliko dobro i pametno bilo pričali o tom nismo nikada
Život nam se sveo na ljubavi zabranjenoj
Nesvjesno možda vrijeđamo nekog, nismo to htjeli tako tada.
Poželjeti stati možda smo trebali, vrijeme nas je vodlio
Odjednom sve se kontroli otelo, postali smo jedno biće
I sad se pitamo jel' je bilo pametno to što se onda dogodilo.
Pametno ili ne bili smo sretni, tko sreću zabraniti može
Zašto se pitati koliko grijeha pokupi netko u trenutku slabosti
Jedno sigurno znam da poljupci naši ostaju urezani ispod kože.
Prijatelji ne mogu biti ljudi koji se vole zablude su to vrlo teške
Zaboravit ne možeš nježnosti naše jer to je dio nas
Ponoviti nećemo, tako kažeš, jednom će netko platiti greške.
