romantika

Može li tvoja ispletena mreža
Uhvatiti misli moje
Jesi li je pleo čitavu vječnost
Ili samo večer koje

Kaniš li me uvući u tajne svoje
Zarobiti mi dušu i srce
Popiti svaku kap duše bijedne
I ostaviti uplakano lice

Koliko dugo treba tvojoj mreži
Da sačuva svoj plijen
Misliš li da jednom nećeš
I sam biti ostavljen

Noć jedna nije dovoljna znaj
Imat ćeš koliko daš
Za ljubav bez duše treba više
Koliko toga i sam znaš

Kad poželiš ostaviti nekog
Sjeti se koliko to boli
Uplesti nekog u svoju mrežu
Nakon što te zavoli

Marija Magdalena jednom je ljubila
Lice svoje njemu je poklonila
Sebe je možda tako ubila

Priznala grijehe svoje je tada
Ne misleć' na cijenu plaćanja
Poželjela ljubav jer je bila mlada

Ljubav je grijeh, povika narod prost
Strah u njezinoj duši odjednom zavlada
Pobjeći nije imala kud već od njega tražiti oprost

Oprost grijeha, jedina je želja njena
Nijemo je pogledom tražila milost
Može li ljubav biti priznata i nekažnjena

On je tada za ljubav dao svoj znamen
Ruku je pružio ženi ranjenoj i reče
Tko nikada griješio nije nek' prvi baci kamen

Uploaded with ImageShack.us



Ponekad zadrhtim poput lista bez boje
Izgubim razum, ljubavi željna tvoje

Poželim letjeti dok vjetar me nosi
zaustaviti se i biti zlato u tvojoj kosi

Nositi grijehe naše poput grešnice
Obasjati osmijehom tvoje predivno lice

Ne pitaj se koliko grijeh koštati može
Tvoja ljubav živi ispod moje kože

Vjetar me možda jednom odnese
Sjeti se mene kad strast te ponese

Uploaded with ImageShack.us

Kao cvijet na kamenu stojim
Osluškujem tišinu i toga se bojim

Bojim se noći i samoće teške
Ne prizivaj sunce i ponovne greške

Nek' ne svane jutro, ne želim svitanje
Na usnama mojim ostade pitanje

Dani su tmurni, bez tebe ne živim više
Ni rosa nije hladna nakon kiše

Nek' nosi me rijeka i tako ne živim
Bez tebe nema sunca u danima sivim

Dohvati jednu laticu s moga ramena
Dotakni je usnama kad me uzmeš s kamena

Uploaded with ImageShack.us

Ne diraj u moj svijet
Ne zalazi u moj svemir
U njemu ne miriše cvijet
Tamo caruje samo nemir

Moja zvjezdana prašina
Lebdi u tišini beskraja
Oko mog srca vlada tišina
Tama kojoj nigdje nema kraja

Ne gledaj moju putanju
Ona je tiha i nečujna
Ponekad samo u svitanju
Osjetim koliko je očajna

Ako zvijezdu moju dotakneš
Izgubit ću svoj mir
Znao sam kako je kad pomakneš
Iz putanje svoje beskrajni svemir

Uploaded with ImageShack.us

Kad raširim krila i poletim visoko
Znaj da je samo jedan dan meni namijenjen
Okrenut ću pogled prema tebi duboko
I pitati sebe jesi li ostao nepromijenjen

Letjeti ponosno u tom jednom danu
Doživjeti svoj san o sreći i slobodi
Preletjeti sve cvjetove i ostati tebi na dlanu
Ne pitati se koliko traje i kamo sve ovo vodi

Uživati u trenutku koji mi je podaren
Ne pitati se čime sam nešto skrivio
Veseliti se danu iako je užaren
Jer jedan je život leptir živio

Iza oblaka tamnih kada sunce zađe
Znat ću da je kraj sretnom danu došao
Svatko svoju sreću jednom pronađe
A moj dan je tako brzo prošao

Iz oka jedna suza je kliznula tiho i polako
Znam da je malo vremena ostalo
Želim da ruka tvoja ostane ovako
Pitam se želiš li me gledati još malo

Kao oka treptaj sreća je trajala
To je trenutak koji se negdje zapiše
U njemu uživali i ja se smijala
Jednom u životu i nikada više

Uploaded with ImageShack.us

I jutros je nebo crvene boje, zbog tebe ljubavi moja. Budim se a ostala bih još malo u snu. U njemu mi dolaziš jer u javi ne smiješ. Večeri mirišu na nas i na jasmin. Opijena mirisom tvoje kože, zaspati ne mogu. Zagrljen jastuk u rukama mojim ne može tebe zamijeniti. Pitam se zašto je nebo tako crveno i zašto sve izgleda tužno? Znam da odgovor leži u tome da je zabranjeno najslađe. Zabranjeno je i ovom nebu da širi boje, to tako ne ide. Ono bi trebalo da je plavo i nikako više. Prkosi ono ali prkosim i ja. Ti stojiš čvrsto na zemlji, samo prividno, nitko ne zna da se očajnički držiš za tlo koje ti izmiče. Pustio bi ti sve to i odletio ali razum ti ne dozvoljava. Moral ! Tko je taj tko o njemu može nešto govoriti ? Je li moralan onaj što propovijeda o čistoći i nevinosti, a sam se toga ne pridržava ? Je li moralan onaj tko vodi ove ljude a povlači ih ponor ? "Tko nije zgriješio neka prvi baci kamen" ! Povika jednom davno netko i ostade tako do dana današnjeg. Nitko taj kamen do danas nije bacio. Zašto misliš da si ti taj tko kamen treba baciti ? Ne volim kamenje ! Ne volim pravila ! Ne volim lažne morale ! Ne volim kada sve treba biti savršeno jer samo Bog ima pravo na to. A ti nisi Bog. Ti si moje savršenstvo i moja ljubav. Moja jedina prava istinska ljubav koja voli bezrezervno. "Zar je voljeti grijeh" , glasi jedna pjesma. Nebo je i jutros vidjelo moje suze koje klize niz lice jer te trebam. Nije ovaj svijet stvoren za ljude poput mene koja očajnički trebam tebe da me stisneš, da slušam tvoje srce koje zna otkucaje prave ljubavi. Zbog ovakve ljubavi sudi se ljudima, sude oni koji nikada nisu voljeli. Zar misliš da oni znaju kako kuca srce koje istinski voli ? Mi smo bili i ostat ćemo jedno biće. Ne želim jutra bez tebe. Ne želim ni sunce iza ovih oblaka ako u njemu nema tvog osmjeha. Ne želim niti dašak vjetra ako nije s tvojih usana. Ljubav se ne događa nekom drugom. Ona je tu i od nje pobjeći ne možeš. Život se promijeni u trenu i kada jednom nekom daruješ dio sebe, nikada više ne ostaješ isti. Čekam te i onda kada kažeš da ne stižeš doći. Čekat ću te i sutra i onaj dan poslije sutra i zauvijek. Osim tebe ne očekujem više nikog. Jedino bezglava smrt može pokucat na moja vrata. Ni nju ne očekujem. Ne želim da se pojavi jer nisam spremna otići bez tvog stiska u kojem želim utonuti. Sebična sam, znam. Mislim samo na sebe u trenutku kada te trebam. Ne mogu prihvatiti da je kraj, jer ne volim krajeve, čak ni one kada stojiš nakraju reda a znaš da iza tebe nema više nikog. Bojim se one praznine kada nikog ne vidim iza sebe. Želim sebično biti prva, baš kao što sam tebi prva ljubav koju želiš ponijeti u svoje sjećanje. Ne želim biti samo sjećanje. Postajem netko koga ne mogu prepoznati, jer te očajnički trebam. Zaspati ću i večeras s tvojim likom i zagrliti jastuk kao da grlim tebe. Probudit ću se i sutra i pogledati nebo i zapitati se zašto je crveno. Disat ću i danas i sutra a znam da disanjem se to nazvati ne može. Moje oči su tužne.Moja duša plače, jer ti ne znaš možeš li ili ne, voljeti nekog kog ne smiješ. Samo jedan zagrljaj tvoj i sve će nestati, ljubavi moja.

Uploaded with ImageShack.us



U zgradu u koju sam neki dan uselila, uletjela sam kao da me juri vojska neprijatelja. Ulazna vrata su se zalupila i kao skamenjena sam zastala i okrenula se da pogledam da li će se staklo s njih rasuti po hodniku. Vrećice koje sam nosila u rukama su popustile i sadržaj se našao na podu. Već sam pomislila kako mi je dan krenuo naopako i kako sam ipak trebala ostati u krevetu i ne izlaziti van. Dok sam skupljala sve rasuto čula sam korake niz stepenice. Pomislila sam u sebi; eto, još će stanari misliti da je u zgradu uselila još jedna glupača. Koraci su se zaustavili tik uz mene i ja sam nevoljko digla pogled prema gore.
- Da Vam pomognem? - Bio je to glas mladog muškarca koji me pogledao kao da je vidio neko čudo.
- Ne, hvala - Ustala sam i pružila ruku - Ja sam Danijela.
- Drago mi je, ja sam Ivan.
Brzo smo se rukovali i već sam potrčala dalje jer sam žurila na sastanak na koji i tako kasnim zbog kolegice koja je imala potrebu ispričati mi baš sve pojedinosti iz proteklog vikenda.
Na trećoj stepenici sam zastala i naglo se okrenula. Nešto mi je proletjelo kroz glavu, nisam baš bila sigurna da sam znala što je to točno. Imala sam osjećaj da on još uvijek stoji tamo i gleda me. Imala sam pravo, gledao je za mnom. Zbunjeno sam nastavila trčati po stepenicama do stana i bacila vrećice na pod. Majica mi je bila preuska i sve mi se povuklo prema gore dok sam skupljala stvari s poda na ulazu. Tek tada sam shvatila da su mi i hlače malo spale dok sam bila u tom položaju i da su mi rubovi tanga gaćica bili daleko iznad hlača a majice nigdje blizu da ih malo prikrije. Da, to je bio razlog zbog kojeg je on buljio u mene. Odmahnula sam rukom i pomislila kako sigurno nije jedan od onih koji padaju na takve stvari.
- Dan je bio pri kraju - Iako je započeo u ludilu ipak je prošao - pomislila sam dok sam se laganim korakom vraćala
prema stanu, ovaj put nisam nikuda trčala jer mi je trčanja bilo dosta za danas. Željela sam samo tuš i kauč u ovom trenutku. Bez imalo snage vukla sam se stepenicama prema stanu. Zadubljena u svoje misli nisam ni primijetila da sam se skoro sudarila s onim istim dečkom od jutros.
- Dobra večer susjeda, ne žurite sada onako kao jutros? - rekao je to onako zavodnički se smješkajući.
- Ne, sva sreća da je ovaj dan gotov, naravno da ne žurim više nikuda.
- Onda bi smo mogli na jedno piće ako ne žurite? - i dalje ne skidajući pogled s mene kao da me želi progutati očima.
- Ne, hvala, neki drugi put možda, danas više ne želim ništa od ovog dana - zahvalila sam mu i nastavila dalje.

Ne znam zašto mi je noć koju sam mislila da ću prespavati , postala tako duga i beskonačno nemirna. Pogled susjeda Ivana nikako mi nije izlazio iz glave. Po tijelu su me prolazili žmarci i kao da mi je tisuću marvi mililo kožom. Nije mi pomoglo ni tuširanje a ni topli čaj. Slika njegovog zavodljivog osmjeha i oči koje se smiju i kad su mu usta ozbiljna, još uvijek je bila prisutna.

Sutradan sam namjerno pogledom pratila ne bih li ga negdje srela. Ovaj put to sam iskreno željela. Nije mi baš bilo jasno zašto, ali želja je bila jača od mene.
Dani su prolazili a njega nije bilo. Noći su se redale a nemir u meni sve više je buktao. Misli o njemu su bivale sve jače. Zamišljala sam kako me miluje i kako me ljubi. Kako mi prstima prolazi kroz kosu. Takve misli mi nisu pomogle da normalno radim. Kolegica na poslu je primijetila da sa mnom nije sve kao i obično. Raspitivala se o tome nije li neki dečko u pitanju, ali nisam joj dala do znanja da mojim mislima luta moj susjed iz zgrade.

Jednog popodneva, dok sam se nevoljko vukla umorna od posla, susrela sam ga na stubištu. Blistao je i opet razvukao onaj svoj zavodljivi osmjeh na lice. Srce mi je zakucalo brže. Ruke su mi zadrhtale. Grlo mi se stisnulo a dlanovi su se orosili. Leptirići u trbuhu su preuzeli svoju ulogu i ja sam se zacrvenila dok me vrućina oblijevala po licu. Stao je točno ispred mene. Mogla sam osjetiti njegov dah na svom licu. Osjetio je moju nelagodu i moju napetost. Oči su mu poprimile onaj zavodljivi pogled od kojeg se noge oduzimaju.

- Danas nešto nismo od volje? - upitao me je nakon što mi je rukom zaustavio prolaz.
Nisam znala što da mu odgovorim. Zapravo sam znala ali nisam mogla. U grlu mi je bila neka knedla i nikako nije išla s mjesta. Otvorila sam usta da bih nešto rekla ali, samo su ostala tako otvorena baš kao riba na suhom. Mora da sam izgleda smiješno.
Vidio je da nema neke koristi od toga da će izvući riječ iz mene. Preuzeo je stvar u svoje ruke. Doslovno u svoje ruke. Prstom je lagano prešao preko mojih usana i dalje klizio prema vratu i do najgornjeg dugmeta košulje. Sve je to radio tako polako i sigurno u sebe. Drhtala sam kao šiba. Disanje mi se tako ubrzalo da sam mislila da ću se onesvijestiti. Gorila sam i vatra je iz mene sijevala. Osjećao je to, zato je prišao svojim usnama do mojeg uha i tiho mi šapnuo - Voliš crveno?
Na tren sam se mislila o čemu on to priča a onda sam se sjetila da je onaj dan vidio moje crvene tange koje su virile iz hlača.
- A ti ? -kratko sam ga šapatom upitala.
Nije ništa odgovorio, samo je svoje usne primaknuo bliže mojima. Jezikom mi je liznuo usne i nježno ih gricnuo.
Nisam znala jesam li još tu na stepenicama ili sam negdje u nekom drugom svijetu. Otplovila sam izvan svoje dimenzije. Zašto se onda držim tako čvrsto za ovu ogradu? Zašto mi tako zuji u ušima? Gdje je nestalo moje tijelo? Što se događa s mojim srcem koje više nije u grudima već u mom grlu? Kakve su to čudne pojave u mom trbuhu? Pitala sam se i pitala a nisam imala hrabrosti otvoriti oči i pogledati ispred sebe i tu pronaći odgovor.
- Voliš se igrati? - upitao je iako je znao da ne mogu dati odgovor na to.
- Nastavit ćemo drugi put, sada žurim - rekao je i sjurio se niz stubište.
Ne znam koliko sam dugo još bila prikovana uz tu ogradu. Možda nekoliko minuta, a možda i nekoliko sati. Znam samo da je stepenica u toj zgradi odjednom bilo puno više nego inače. Kao da su se namnožile u samo nekoliko trenutaka. Još uvijek dašćući kao pas koji je pretrčao maraton, drhtavim rukama sam kopala po frižideru i tražila najhladnije što se našlo za popiti da rashladim utrobu koja gori.
Košmar, nemir, noćne more, sve je to bilo dio moje svakodnevnice od tog dana. Sanjala sam i maštala o tome da me uzme i odnese u svoj stan i da me uzme u svoj zagrljaj i da uradi od mog tijela što ga je volja.
Ali sve je to bio moj san o svemu tome. Njega više nije bilo od tog dana.

- Odselio se - neko je rekao. A ja sam još neko vrijeme živjela u mašti o nečemu što se nije dogodilo, a moglo je.

6.

* * *

Trčala je livadom punoj cvijeća. Koraci su joj bili laki, dok je njezina duga plava kosa lepršala na vjetru. Osjećala je blaženstvo i smirenost. Neobičnu mirnoću i tišinu. U daljini, sunce je bilo na zalasku. Trčala je prema njemu ne bi li ga sustigla i skupa s njim nestala u daljini. Podigla je svoje plave oči u visinu prema nebu. Bilo je neobične boje prošarano narančastim i ljubičastim tonovima, bez i jednog oblaka. Toplina vjetra grijala je njezino lice kojeg je krasio neobično topli smiješak. Trčala je raširenih ruku i puštala da joj latice cvjetova prolaze kroz prste. Trava je bila mirisna poput one po kojoj je nekada trčala kao malena djevojčica. Oduvijek je voljela miris trave i poljskog cvijeća.
Usred cvjetne livade stajali su njezini roditelji, dok se maleni braco držao za maminu lepršavu bijelu haljinu. Potrčala je prema njima u nadi da će je dočekati raširenih ruku. Stajali su bezličnih lica i gledali negdje bez cilja. Oči su im bile prazne a lice ledeno. Maleni braco je plakao dok je pokušavao privući majčinu pozornost.Tata je bio u onom istom odijelu i kravati kakvog ga pamti sa slika koje je često s čežnjom gledala. Stajala je tako nekoliko trenutaka i čekala zagrljaj. Pružila je svoje ruke prema njima ali one su ostale u zraku prazne. Pogledala je u ranu na ruci. Odjednom je nestala, nije je više bilo. Nestale su sve boli koje je do tada osjećala. Čudno, kako je to moguće, pitala se i dalje držeći ispružene ruke prema ledenim licima svojih roditelja. Sagnula se i htjela je zagrliti svog malenog brata. On se u strahu skrio iza mame. Maleni braco, nikada nije stigla upoznati ga i poigrati se s njim onako kako se igraju sva braća i sestre. Bila je tužna zbog toga.
Sunce je silazilo sve niže iza obližnjeg brda. Nebo je polako gubilo svoju boju. Pogled joj se zaustavio na ženi koja je čitavo vrijeme bila tu iza njezinih roditelja. Njezina baka. Imala je ispruženu ruku i čekala da ispruži svoju. Još je jednom pogledala prema roditeljima i bratu koji su lagano blijedjeli ispred nje. Nije imala izbora, baš kao onda kada ju je prvi dan vodila u školu i kada su svi došli s roditeljima a ona je stiskala svoju baku za ruku u strahu da će je izgubiti. Tako je i sada pružila svoju ruku i prepustila se da je vodi u svijet u kojem neće biti zlobe i gdje će biti dovoljno ljubavi za sve.
Tupi udarac zemlje u drveni lijes odzvanjao je u tišini.
Jedna je ptičica svojim pjevom razbijala tišinu na malom seoskom groblju.
- Šteta, bila je dobro i pametno dijete - rekla je jedna od dvije starije žene koje su bile jedine u selu zadužene za ispraćaj onih koji nisu imali nikoga.
- Jadna mala - rekla je druga i sporim pokretom obrisala suzu koja je sklizila niz njezino staro i izborano lice - Poznavala njezinu rodbinu.
Stari mjesni grobar radio je rutinski svoj posao i ne obraćajući pozornost na starice, nastavio svoj posao bacanja zemlje na upravo iskopanu raku. Njegove žuljevite ruke dizale su lopatu punu teške zemlje i bacale je na drveni bijeli lijes. Kada je posao priveo kraju zabio je bijeli križ na humku, malo ga poravnao i prljavom rukom obrisao slova koja su se zaprljala od zemlje. Pogledao je u zlatna slova " Marija Mirković - 19 godina - počivala u miru" Odmahnuo je glavom i duboko uzdahnuo. Možda zadovoljan jer je posao priveo kraju a možda jer se sažalio na tako mladi život i još k tome nigdje nije pisalo ima li ožalošćenih.
- Eto, počivala u miru - rekla je jedna od starica - Koja sramota, da se nisu udostojili doći na posljednji ispraćaj. Neki ljudi žele imati djecu a Bog i m ih ne da a neki ih ne žele i dobiju ih i ostave.
- Što da se radi, takav je život. Bar će se sada jadna mala odmoriti - rekla je druga i obrisala još jednu suzu s lica.
Ptica je prestala s pjevanjem. lepršanje krila streslo je lišće s grane koje je lagano padalo prema tek napravljenoj humki. U tom trenu, bijeli leptir sletio je na buket poljskog cvijeća kojeg su starice ubrale usput i stavile na mladi grob. Nekoliko puta zamahnuo je svojim krilima, kao da će poletjeti. Starice su laganim korakom krenule svojim kućama a grobar je skupljao svoj alat i pospremao ga. Leptir je nekoliko puta obletio oko groba i još jednom stao na bijeli križ, kao da se oprašta i onda odletio u visine.

5.

* * *

Buđenje uz prve jutarnje zrake bilo je kao da se nalazi u raju. Osjećaj da je u toplom i mekanom krevetu bio je neprocjenjiv. Pogledala je kroz prozor i ugledala predivno jutro koje je nagoviještalo kraj zime i početak proljeća. Nije se mogla nagledati ove predivne seoske idile i naslušati ovog mira koji je okružuje. Gledanje kroz prozor koji nije zaklonjen rešetkama davalo joj je sigurnost, ali samo na kratko. Ubrzo se sjetila da se nalazi u kući svojih spasitelja i da bi trebala krenuti dalje s ovog mjesta na kome bi je onaj stari gad možda mogao pronaći. Panika je zavladala u njezinoj utrobi koja se stisnula od pomisli da bi opet mogla završiti u onoj tamnici. Na brzinu se obukla sišla u kuhinju u kojoj su sjedili njezin spasitelj i njegova ženica. Bilo je zaista predivno vidjeti tu ljubav u njihovim očima dok su razgovarali.
- Dobro jutro - veselo je progovorio Dino - Jesi li se naspavala?
- Dobro jutro i Vama, hvala, jesam. Ne znam kako da Vam zahvalim što ste me izbavili iz one tamnice - rekla je suznih očiju.
Njegova žena se ustala sa stolca, prišla joj i zagrlila je.
- Nemoj plakati, sve će biti u redu, sada si na sigurnom i ostat ćeš ovdje dok se ne oporaviš - rekla je tako nježnim i anđeoskim glasom - Nisam ti se predstavila, zovem se Marija, tvoje ime znam jer mi je muž sve rekao.
Sjeli su za kuhinjski stol i ponudili su je kavom. Miris kave joj je tako prijao i bio je ugodan za sva njezina čula koja su joj u ovih proteklih mjesec dana skoro odumrla. Stresla se od pomisli što bi se dogodilo s njom da je ostala tamo. - "Kamo dalje" ?- pitala se u sebi. Bez novaca i bez ičega. Možda da se opet vrati u svoju kućicu iz koje je otišla nakon bakine smrti" ? Ali od čega će tamo živjeti"? stvarao joj se čitav niz pitanja u glavi. "Možda da najprije posjeti liječnika ? Ali trebala je imati osiguranje a ona ga nije imala" Zadubljena u svoje misli ispijala je svoju prvu kavu nakon jako dugo vremena.
- Nadam se da ti je bilo udobno u krevetu ? - prekinuo je njezine misli Dino.
- Jeste, hvala Vam još jednom, ne znam kako da Vam se zahvalim za sve što ste napravili za mene.
- Ne trebaš zahvaljivati - rekla je Marija - I sama sam bila kod tog gada i znam kroz što si prolazila i zato sam molila muža da još jednom napravi dobro djelo i spasi i tebe.
- Da - rekao je Dino - Mislim da će starom gadu ovo biti zadnje i da ćemo se udružiti svi u mjestu i napisati prijavu da naprave pretragu čitavog objekta i da mu jednom zauvijek stanu na kraj.
Dan je provela kod njih u ugodnom druženju i razgovoru. Nekoliko puta u toku dana sjetila se da bi možda ipak mogao saznati gdje se nalazi i potražiti je, tada joj se nemir očitavao na licu.
- Kada se odmoriš i budeš spremna za put kupit ćemo ti kartu i možeš se vratiti svojoj kući - rekla je Marija s toliko puno nježnosti i suosjećanja.
- Ja bih krenula čim prije, ako nemate ništa protiv - rekla je Milena - Ne mogu podnijeti da sam toliko blizu ovom mjestu koje je za mene zastrašujuće, želim što prije otići odavde.
- Naravno, reći ću mužu da sutra kupi kartu i ispratit ćemo te na vlak.
Tutnjava vlaka u njezinim ušima zvučala je kao najljepša muzika. Nikada nije mogla zamisliti da ovaj zvuk može biti nekome toliko ugodan. Njoj je bio spas i povratak u sigurnost. U vlaku je pokušala sabrati svoje misli i napraviti plan kuda i kako dalje. Ritmičko gibanje vlaka uspavalo je njezino umorno i bolesno tijelo. San je bio povratak u djetinjstvo. Dan kada je zadnji put vidjela svoje roditelje. Otac ju je vozio na starom biciklu, vani je bilo jako hladno. Puhao je u njezine malene ručice i pokušavao ih tako ugrijati. Imala je svega tri godine. Na licu mu je nazirala suze. Nije znala jesu li to suze od hladnoće ili su zbog svađe s majkom koja je također ostala plačući i stiskajući na grudi maleni bijeli zavežljaj u kojem je plakala malena beba, njezin brat. Bila je to jedna u nizu svađa i tada su odlučili da je to kraj. Bili su jako mladi a oni nespremni za ulogu roditelja u kojoj su se nesvjesno našli i to s dvoje djece. Nakon toga otac je otišao i ostavio je kod njegove mame da brine o njoj. Nikada se više nije javljao. Živio je negdje kao kockar i mijenjao žene. Odao se alkoholu i zaboravio da je nekad negdje ostavio jednu malu curicu koja ga čeka.
Duboko je uzdahnula i probudila se baš kada je najavljena stanica na kojoj treba izaći. Još uvijek kašljući uspjela je nekako doći pješice do stare i sada već oronule kućice u kojoj je odrasla. Uspomene su je podsjetile da je tu imala i lijepih i onih tužnih trenutaka. Pogledala je u stablo trešnje koje se na nekim mjestima počelo sušiti i njega je vrijeme gazilo. Sve je nekako umiralo. Kućica i stablo a činilo joj se i ona. Bojažljivo je ušla kroz vrata koja su škripala. Nekada nisu bila tako mala, nije znala je li je ona u ovo kratko vrijeme narasla ili je sve ovo nekako naglo ostarjelo i smanjilo svoju dimenziju. Pogledala je u mračnu prostoriju u kojoj je nekada bila kuhinja s otomanom na kojem je baka ležala u popodnevnim satima. Netko je bio na tom istom otomanu. Hrkao je i gadno je zvučao. Prišla je bliže. Pogledala u lice čovjeka koji je izgledao kao da je mrtav. Usta su mu bila poluotvorena i smrdio je baš kao i onaj stari gad od kojeg je upravo pobjegla. Prepoznala je lice svog oca. Imala je njegove stare slike na kojima je uvijek bio fino obučen i imao je odijela i kravate. Sviđalo joj se što joj je otac bio tako lijep i fin. Sada tu ispred nje na starom otomanu leži netko potpuno drugačiji. Sav zarastao u bradu i izboranog čela u staroj i iznošenoj odjeći koja je bila jako prljava. Jedna noga mu je bila uzdignuta na otomanu a druga ostala nemarno visjeti s njega. Na stolu kraj njega stajala je boca nekog alkohola. Pogledala je u njega pa u bocu.- "Zar je on to došao natrag u ovu kuću da bi ona brinula o njemu i to u ovakvom stanju" ? - pitala se panično u sebi - "Tko će brinuti o njemu" - nije prestajala preispitivati sebe. Panika ju je ulovila. Košmar je vladao njezinom glavom. Pomisao da će trebati i o njemu brinuti postala je zastrašujuća. Iz jednog pakla je pobjegla u drugi. Može li je još nešto gore snaći od ovog što ju je snašlo. Očajnički je povukla bocu sa stola i potegla iz nje oštru i žestoku tekućinu. Ispijala ju je u jednom dahu. Gutanje ove oštre tekućine hladilo je njezino srce i njezinu utrobu. Htjela je sve to ispiti i zaspati da se više nikada ne probudi. Kada je ispila sve do kraja, energično ju je tresnula o stol. On se nije niti mrdnuo. Nije ni znao da ona postoji. Nitko joj se nije obradovao kada je kročila kroz vrata stare kućice. Bijesno je istrčala vani. Snijeg se na nekim mjestima već bio otopio. Blatnjava staza po kojoj je trčala, bila je skliska. Padala je čitavim putem dok je trčala a niz lice su joj se slijevale suze. Nije jasno vidjela kuda hoda. Znala je ovu stazu napamet. Odrasla je tu i zna dobro kamo ona vodi. Bila je to staza njezinog spasenja i nade da jednom zauvijek prestane bol koju više nije mogla podnositi. Došavši na rub litice, pogledala je dolje u hladnu mutnu vodu rijeke koja je baš danas bila nabujala od sinjega koji se topio. Litica na kojoj se nalazila dovoljno se činila visoko. Dolje ispod pravio se vir i izgledao je baš čarobno s tim svojim vrtloženjem koje joj se učinilo kao ples vila koje je zovu da se pridruži. Približila se bliže i stala na sami rub litice. Mokra zemlja mogla je popustiti ispod nje svakog trena. Stala je i plakala. Nije jecala, samo je pustila suze da same teku. Isplakala je ona jednu istu takvu rijeku suza u svom mladom životu. Možda je to baš ta rijeka koja se nalazi ispod nje. To su bile njezine suze i znala je da su mutne zato jer ih je netko zamutio svojim krivim postupcima. Trebala je to biti bistra voda i trebala je žuboriti. Ova ne žubori. Ona huči i danas je bila jako glasna. Pozivala ju je i mamila. Zatvorila je oči i pomislila " Ako se tlo ispod mene spusti i oklizne zaronit ću i spojiti se s ovim mutnom vodom ispod. Zašto ne? Tko će znati da me nema ? I tako nitko ne pita za mene i nitko ne zna gdje sam, kome ću faliti ? Nikome. Zašto onda živjeti kad ovaj život nema milosti" ? Zujanje u ušima se pojačavalo. Nije bila svjesna da li je to od huka vode ispod nje ili od alkohola kojeg je maloprije povukla iz one boce. Nije znala niti koliko dugo stoji tu na tom mjestu ni da li je još uvijek stoji na njemu. Možda pluta u hladnoj rijeci i nose je valovi pobješnjele nabujale vode. Ima li dovoljno daha? Diše li ili je prestala disati ?

* * *

4.

* * *
- Gaduro jedna, tako se vraća zahvalnost za sve što sam ti dao ! - urlao je i udarao ju je šakama po glavi, tijelu i gdje god je stigao.
Još uvijek pospana, nije bila svjesna o čemu se radi i zašto je nasrnuo na nju. Nije ni osjetila te udarce tako jako. Više od svega boljelo ju je srce.
- Ne znam o čemu to pričate - zavapila je očajno.
- Znaš ti dobro, poslao sam te jučer da učiniš uslugu mom prijatelju a on mi se požali jutros na tebe - sav crven u licu od bijesa i od napora koji je ulagao da pojača svoje udarce. Srušio ju je na pod i nastavio udarati nogama. Sklupčala se kao fetus u majčinom trbuhu. Tako je osjećala sigurnost kao onda, kada je jedino bila bezbrižna upravo u majčinoj utrobi. Puno puta u svom mladom životu poželjela je taj topli majčin zagrljaj i nježnu riječ utjehe. Da je netko od roditelja pomiluje po kosi i kaže kako je danas bila dobra. Da je zavrijedila nove cipelice jer je dobila dobru ocjenu u školi. Nikada nitko nije znao kakve su njezine ocijene bile. Baka je bila jako stara i nije znala slova a ni brojke pa nije niti znala što je to što joj joj pokazuje njezina unuka, kada dolazi iz škole i veselo govori o petici koju je danas dobila. I potpis na tu istu ocjenu je bio samo jedan otisak palca. Uvijek se sramila pokazati učiteljici potpis. Svi u razredu su imali lijepe potpise svojih roditelja, pa čak i one jedinice koje su se nekome trebale potpisati. Samo njezine petice su uvijek ostale nezapažene. Najteže je bilo s pjesmicama koje je trebalo učiti na pamet. Sama je morala bezbroj puta pročitati ne bi li bila sigurna da je sve točno, jer nitko nije bio tu da provjeri točnost stihova koje je recitirala.
Konačno je prestao s udaranjem. Bijesno je otišao nakon što se umorio šutiranja po njezinom krhkom tijelu. Ostala je ležati neko vrijeme tako na podu koji je bio leden. Tresla se od straha i hladnoće. Tutnjalo joj je u glavi a iz nosa joj je curila topla tekućina. Liznula ju je i godila joj je toplina krvi koja je tekla i iz usana. - "Bar nešto toplo" - pomislila je.
Nije mogla tako ostati vječito, iako je to silno željela. Ustala je s poda uz bolnu grimasu. Nije mogla udahnuti jer ju je probadalo u plućima. Nakašljala se i ovaj put iskašljala krv. Još jedan trag krvi. Krvarila je iz svih dijelova svog tijela. Otišla je do toaleta i pogledala se u staro izlizano ogledalo koje je visjelo na konopu zakačeno za čavao. Iako je bilo staro, jasno je mogla vidjeti masnice po licu. Umila se hladnom vodom i sabrala svoje misli ili ono što je od njezinih misli ostalo. Ovo je točka na " I " bijesno je pomislila. -"Ako danas nešto ne poduzmem da se spasim od ovoga, ostat ću ovdje do smrti a ona je bliže nego što mislim"- panično je razmišljala.
Izašla je u dvorište i nastavila sa poslovima koje je svakodnevno obavljala. Vani je bilo još uvijek jutro. Rano jutro. Zima nije popuštala. Činilo joj se da je ove godine jača nego inače. Ložila je vatru da se njegova mlada ženica s ptičjim mozgom ne smrzne. Zadubljena u svoje misli, nije čula kada su se vrata prostorije, u kojoj je bila, otvorila.
- Dobro jutro - tiho je netko progovorio s vrata.
U strahu je pogledala tko je tako rano već na vratima. Što li će pomisliti kada je vidi u ovakvom stanju? Što ako stari gazda dođe natrag i nađe je da s nekim razgovara? Strah se čitao na njezinom licu, prošaranom masnicama.
- Ne brini, stari Mate je otišao u grad. Sada sam ga sreo na dolasku ovamo. Neće on tako brzo doći - govorio je a ona je nijemo gledala u njega i pitala se;
-" Jesam li ja to mrtva pa sam na vratima raja ili je sve ovo stvarno" ?
Primijetio je strah u njezinim očima i pokušao se osmjehnuti. Imao je predivne bijele zube i osmijeh anđela. Imao je desetak godina više od nje. Pitala se da li je stvaran ili sanja.
- Ja sam Dino - pružio je ruku prema njoj.
- Milena - jedva je progovorila jer je bol bila prevelika da bi pustila glasa.
Pružila mu je ruku a on je tada primijetio ranu na njoj, koja je već prelazila u infekciju.
- Ovo bi trebalo sanirati - rekao je zabrinuto - Zapravo, čitavo tvoje tijelo vapi za liječnikom. Slušaj - nastavio je - Da ne duljim. Došao sam jer već neko vrijeme svi u selu znamo što to gazda Mate radi s radnicama koje zalutaju ovdje. Nisi prva kojoj se to dogodilo. Jednom davno, sada već ima dvije godine, na isti način izbavio sam svoju sadašnju suprugu iz ovog pakla. Znam kako ti je. Molila me da i tebi pomognem kao što sam jednom i njoj. Zato brzo se pokreni i uskači u moj auto koji je ispred. Ne gledaj okolo i ne pitaj ništa. Kada ja izađem i sjednem za volan ti istrči i uskoči. Sagni se dolje iza sjedala i ne diži glavu da te netko ne vidi - rekao je to u jednom dahu.
Nije ništa pitala. Nje imala drugog izbora. On se pojavio da je spasi i to je bila jedina prilika koja se ne propušta. Bez nekih emocija istrčala je ispred ulaza u zgradu. Ulaza, kroz koji je samo jednom prošla i to onda kada je došla u ovaj pakao. Utrčala je u automobil. Sagnula se iza sjedala, baš kako joj je rekao. On je davao gas a automobil kao da je stajao na mjestu. Brujao je i zavijao jer je bio star. Ona je molila sve molitve koje je znala samo da ne stane i da naiđe stari gad da je ulovi u bijegu. To bi bilo kraj njezinom životu. Molila je i molila a on je davao gas koliko je mogao po skliskoj zaleđenoj cesti i govorio joj da se ne brine jer zna što radi.
Nije bila svjesna koliko dugo su se tako vozili, ali došli su do zabačene kućice na proplanku s kojeg se mogla jasno vidjeti glavna cesta po kojoj su se dovezli. U kućici je bilo toplo i sve je mirisalo na topli kruh. Taj poznati miris nije osjetila već više od deset godina. Nekada je njezina baka znala raditi tako dobar kruh da je uživala u njemu i nije joj bilo potrebno ništa više uz njega. Ženica o kojoj joj je Dino pričao bila je isto tako sitna, baš kao i ona. Imala je mali trbuščić i bilo je jasno da čekaju bebu. Prava obiteljska topla i idilična slika. Nešto što ona ne pamti i možda neće nikada ni upoznati. Ženica joj je ponudila da ode u kupatilo i istušira se i sredi. Nije puno pričala jer je znala kroz što prolazi i sama sve to prošla jednom. Razumjela je njezinu patnju i bol. Nakon što je obukla toplu i suhu odjeću koju joj je dala, pojela je malo toplog kruha i otišla na spavanje. Topli i mekani krevet nestvarno je mamio na san. San u koji je utonula, naizgled miran. Još uvijek je očekivala da će se slika strave ponoviti kao i svih ovih proteklih mjesec dana. Budila se u košmaru i nemiru. Skakala je iz sna uplašena da će se pojaviti na vratima i odvesti je u tamnicu smrti iz koje se više nikada neće izvući.

* * *

3.
* * *
Nije dugo trebala čekati da se pojavi poznato škljocanje u bravi. Taj zveket ključa otrgnuo ju je iz sna o slatkim okusima trešanja, koje je prethodne večeri usnula. Zadrhtala je od mučnine i onoga što je očekuje još jedno večer u nizu večeri u kojima se stari gad iživljavao i naslađivao njezinim tijelom. Zamrzila je sve što je vezano za seks i mrzila je sve muškarce. Ovaj gad se dobro potrudio da nikada više ne zavoli čari seksa.
- Hajde mrdni malo, još uvijek si tu zamotana u tom krevetu kao da će te netko pojesti. Hajde brzo skidaj se jer nemam puno vremena na raspolaganju ! - derao se gad stari. Smrdio je po vinu kojeg je dobro potegao za šankom. Gadio joj se i nije više mogla podnijeti ovaj njegov način seksualnog iskorištavanja.
Legao je na nju čim se oslobodila ono malo krpica koje je imala na sebi. Njegovu težinu na sebi nije mogla nositi jer je bila krhka i sitna a on debela stara svinja Legao bi na nju svom težinom dok je svoj mlohavi Ud pokušavao ugurati u nju. Ljutio se svaki put kada bi promašio jer mu je bio tako ljigavo mlohav da ga nije mogao niti staviti unutra. Pri tom je ležao na njoj svom svojom težinom. Osjetila bi njegov vonj ustajalog znoja pomiješanog sa cigaretama i vinom kojeg je znao u obilatim količinama ispijati. Nakon nekog vremena dahtanja nekako bi uspio svršiti i onda bi se sručio svom težinom, ali ovog puta doslovno mlohavo kraj nje na krevetu. Nije mogla ništa poduzeti da to promijeni već bi se predala šutke svemu jer, samo je tako situacija bila lakša.
- Sutra ideš s jednim mojim prijateljem na put, treba mu jedna usluga i nadam se da ćeš biti poslušna i napraviti ono što od tebe traži - rekao je.
Nije mogla znati o kakvoj se usluzi radi, ali sama pomisao na to da će se maknuti iz ove rupe malo joj je ulilo nadu.
Nakon što je izašao i za sobom zaključao vrata, bacila se umorno na krevet i dugo u noć jecala. Isplakala je sve suze koje su bile u njoj tog trenutka. Očajnički je smišljala plan bijega ali ništa pametno nije smilila. Ponadala se da bi sutrašnji dan bio idealan za provedbu ovakvog plana.
U ranim jutarnjim satima gazda ju je budio urlajući na vratima da se požuri jer nitko nema vremena čekati nju da se razvlači. Na brzinu je nabacala nešto robe na sebe. Nije imala zimsku jaknu već je bila u vunenoj majčici jedinu koju je imala i koju joj je baka jednom davno uplela. Draga stara baka koja je čitav svoj život dala za svoju djecu a kasnije i za nju. Stara i pred kraj života uspjela joj je biti u blizini dok je završila ono osnovno od škole. Nakon toga, polako je predavala svoju dušu Bogu i ostavila ju je da se sama bori sa svim nedaćama ovog okrutnog svijeta. Roditelje nikada nije vidjela. Čula je ponešto o njima u šaputanjima susjeda dok su raspredali svoje ulične priče i to je bilo sve. Majka je negdje pronašla svoj novi život s nekim drugim a otac se odao piću. Nikada se nisu sjetili da negdje postoji jedno napušteno i usamljeno dijete.
- Ulazi, brzo, žurim se - rekao je nervozni glas čovjeka koji je sjedio za volanom automobila.
Sjela je na suvozačevo mjesto i krenuli su. Nije znala kuda ide i što treba napraviti. Nije bila sposobna razmišljati o situaciji u kojoj se nalazi. Sve ovo ju je zbunjivalo.
Putovali su bez riječi. Nije se usudila pogledati na njegovu stranu. Bojala se da ne napravi neki krivi potez i tako ispadne da ga izaziva na seks. Gledala je negdje u daljinu i smišljala plan kako bi najbolje iskoristila situaciju i pobjegla.
- Koliko dugo si kod gazda Mate ? - prekinuo je njezine misli.
- Mjesec dana - rekla je tako tiho da ju je jedva čuo.
Pri tom je po prvi put pogledala u njegovom smjeru. Imao je oštre crte lica i strogi izraz. Ledeni pogled koji je ozbiljno gledao ispred sebe na cestu. Bio je to muškarac u srednjim godinama. Za pojasom je imao pištolj. Krv joj se sledila u žilama od tog prizora. Naglim trzajem je skrenula pogled natrag na cestu ispred sebe. Ako je i postojala bilo kakva nada za bijeg ovo što je upravo vidjela nije joj bilo simpatično. Što li smjera s njom, panično je razmišljala. Nije se više usudila razmišljati o tome. Molila je Boga da sve prođe što bezbolnije, ako već mora umrijeti. Život joj i tako nije imao smisla i nije imala za što živjeti.
- Odjednom je cesta po kojoj su vozili ostala iza njih a on je vozio po nekakvom puteljku koji vodi u šumu. Sve više su se udaljavali od glavne ceste. Pomisao da je to kraj njezinoj patnji polako ju je smirivao. Napokon je smiraj preuzeo njezino napaćeno tijelo i dušu. Kraj se bliži. Zvuk motora je utihnuo. Hoće li tako utihnuti i njezino mlado srce, pitala se u sebi.
- Skidaj se - strogim i zapovjedničkim glasom je naredio - Ovdje je najbolje mjesto da ti ga malo stavim.
Zadrhtala je kao šiba na vjetru, strah i na neki način olakšanje da ipak ima nade preživjeti. Brzinom svijetlosti uključila je mozak da nešto smisli kako bi se izvukla. Nikada nije uključila svoju žensku intuiciju da bi malo olakšala situaciju. Ova napeta atmosfera i strah od smrti natjerala ju je da brzo smisli plan za spas.
- Mislim da nije problem to što ćeš ti sada spavati sa mnom - bojažljivo je rekla kroz šapat - Ali, čini mi se da imam neku zaraznu bolest dole i da bi možda mogao da se zaraziš - ostala je ustrajna u toj tvrdnji.
Njegov izraz lica se promijenio, odjednom je izgledao kao da ga je netko udario s mokrom krpom po licu. Grč na njegovom licu odavao je strah i gađenje.
- U redu onda ako je tako, ništa od svega, jer ne želim da se zarazim, imam obitelj - rekao je još brže.
- Ali, ako si mislila da ćeš nekako pobjeći onda se varaš, obećao sam gazdi Mati da ću te vratiti i pokušaš li nešto neću se ustručavati upotrijebiti pištolj koji imam - zvučao je strogo i ozbiljno.
Sva nada da će ovaj dan biti u njezinu korist pala je u vodu. Pokorno je sjela natrag u svoje sjedalo i još dublje utonula u njega ne bi li na taj način bila što manje primjetna.
Kasno navečer vratili su se u restoran odakle su krenuli i ona se teškim koracima uputila u svoju sobu. U tu tamnicu iz koje nikada neće uspjeti pobjeći. Razmišljala je o tome da negdje dograbi neki oštri predmet i tako si oduzme život. Ništa tako nije mogla naći, zato jer je svaka takva stvar bila strogo pod njegovim nadzorom. Nije htio nepredviđenu situaciju kada bi se moglo dogoditi da sebi oduzme život i na taj način njemu natovari policiju na vrat. Povratak u sobu i još jedna besana noć. Hoće li nekada svemu ovome biti kraj, pitala se u sebi i tiho zajecala.

* * *

Malo sam se ovih dana odmakla od uobičajene teme o kojoj inače pišem, erotske priče. Razlog je to što mi je u glavi ova malo duža priča za koju imam potrebu da je izbacim iz glave ...pa dok to ne izađe iz mene do kraja pisat ću svakog dana po jedan dio te priče...koliko će ona točno trajati, to ne znam ali dok je ne završim malo ću napraviti pauzu s erotikom. Nakon toga nastavljem s erotskim pričama koje su mi ipak na neki način ispušni ventil....

2.
* * *
Sa stabla trešnje u svom dvorištu promatrala je prolaznike. Usta su joj bila puna slatkih plodova i gutala ih je uvijek po nekoliko skupa s košticama, rijetko je kada koju košticu ispljunula negdje u daljinu u želji da je dobaci što dalje. Ulica u kojoj je rasla bila je mala i djece skoro da nije ni bilo, uglavnom se igrala sama. Navikla je na to da sama ima svoj mali svijet petogodišnjeg djeteta. Sve što je znala do sada je to da su mama i tata negdje daleko i da će jednom doći po nju, tako su joj svi govorili. Ali ono što su govorili onda kada su mislili da ne sluša, bilo je važnije.
- Riješi se tog djeteta - urlao je stric s vrata male oronule prizemnice.
- Nemoj tako - govorila je starije žena, njegova majka - nije dijete krivo što je moj najmlađi sin razorio obitelj i otišao.
- Tebi kao da nije dovoljno što si sama odgojila svojih četvoro djece pa još i tu malu sada - ljutio se stric i dalje. Sve to je slušala iz svoje sobice i pravila se da spava samo da ne primijete da ih je čula. U sebi je tiho jecala. Tako mala a već osjeća na svojoj koži svu bol koju dragi ljudi nanose. Čula je od bake da je mama imala samo petnaest godina kada se rodila a tata samo tri više. Nije znala koliko je to točno godina ali je razumjela da je to jako malo. Patila je uvijek kada bi vidjela sretne obitelji a ona je samo svoju baku držala za ruku. U njoj je vidjela oba roditelja. Nije imala izbora a ni baka nije imala srca ostaviti je negdje nepoznatim ljudima da je uzmu.
Često je svoje igre svodila na penjanje po stablima jer tako je mogla na svijet gledati s visine. Tu bi pobjegla od svega što se kreće i samo tu je pronalazila svoj mir. Zato sada sjedi na grani stare trešnje na koju se voljela penjati i kada nije imala plodove.
Okus trešanja joj je i dalje bio u ustima. Mljackala je u prazno i osjetila kako se njiše. Sigurno je počelo puhati pa vjetar pomiče grane.
- Hajde lijenčino, digni se i kreni nešto raditi - probudilo ju je drmusanje starog gada koji se nadvio nad njezinom glavom i puhao svojim gadnim smradom iz usta koji je bio od silnog vina kojeg je već dosta potegao iz boce na šanku.
San joj je još uvijek bio kristalno jasan i nikako nije htjela otvoriti oči i izgubiti sve ono što je u snovima vidjela. Teškom mukom je odlučila da bi bilo bolje da ustane, mogao bi se kreten zavući kod nje u krevet, to nikako ne bi htjela da se dogodi. Zato je ustala uz bolnu grimasu jer pri svakom pokretu sve na njezinom tijelu ju je iz dana u dan sve više boljelo.
Vani je bilo jako hladno. Snijeg je napadao preko noći a temperatura se spustila daleko ispod nule. Bila je samo u jednoj tankoj haljinici dugih rukava. Drugo ništa nije imala za obući. Nije osjećala hladnoću. Mislima je uvijek bila na nekom drugom mjestu tako da se nije dala trenutku da je slomi. Sakupila je nešto sitnih drva i krenula ložiti peć da staroj svinji i njegovoj ženi s ptičjim mozgom bude toplije kada se digne iz tople postelje. Promrzlim rukama je ložila peć i vatra je već počela lagano pucketati, još samo jedno drvo da ubaci i iskoristi malo vremena da se ugrije. Ubacivajući drvo u peć, teška vrata peći pala su joj na tanku ruku. Nadlanica joj je izgorjela dok je uspjela maknuti vrata s nje. Bol je bila strašna ali je stisnula zube i prešutjela da je ne čuje gazda jer bi joj vikao. Kako nije imala s čime zamotati ostavila je tako otvorenu ranu i krenula s opečenom rukom u hladnu vodu s kojom je morala oprati pod. Zdravom rukom je pokušavala što više raditi jer je opečena ruka boljela tako jako da nije mogla ni disati od bola. Trebala je biti hrabra jer nitko joj ne može pomoći niti je izvući iz ovoga osinjeg gnijezda u koje je upala. Šutke je odradila dan i pri tom skrivala opečenu ruku jer nitko od njih nije htio znati za njezine boljke. Ruka nije bila jedino što ju je boljelo. Srce se kidalo ali navikla je ona na tu bol. Boljela su je i pluća jer je dugo već kašljala i imala temperaturu. Nije smjela ni pomisliti na pomoć liječnika. Samo bi dobila još više posla od gazde i njegove razmažene mlade ženice koja je kao neka lutka hodala po restoranu i glumila gazdaricu.
Noć se bližila. Umorna i bolnih udova povukla se u svoju sobicu. Sklupčala se u krevetu da joj bude toplije. Očajnički je trebala zagrljaj nekog ko je voli. Zagrljaj koji nikada u svojih devetnaest godina nije istinski osjetila. Nikada joj nitko nije rekao da je voljena i željena. Rodila se neželjena i rasla je kao netko tko svima smeta. Samo je htjela malo ljubavi i pošteni posao koji uključuje i stan jer nije imala gdje živjeti. Završila je tu u toj jadnoj rupi i pati u mukama ni kriva ni dužna. "Samo da ona stara svinja ne dođe večeras" pomislila je dok je tonula u san kojeg je iščekivala od kada se jutros probudila. Poželjela je da joj se vrati onaj okus trešanja od prošle noći. Samo da još jednom osjeti taj slatki okus.


* * *