"Hello in there..."
Današnja playlista:
"Hello in there" Kris Kristofferson & Joan Baez
"Personal Jesus" Depeche Mode
"You are my sunshine" Aretha Franklin
"Lay down Sally" Eric Clapton
"Sunce" Darko Rundek i Letu Štuke
"Helpless" C, S, N & Y
"You're so vain" Carly Simon
"Through with you" The Lemon Pipers 
~'@'~
" Writing's different, you're floating out there in the white air, you're hanging from the high-wire, you're sitting up in a tree and they're working at trunk, with a power saw..."
Mr. Charles Bukowski
~'@'~
Samelje te svakodnevnica. Pa onda slaviš kišu. Zrak je tako mek i nestvaran, miriše na život.
Hm...
Nisam sigurna da imam što napisati.
Pustit ću sliku da govori.......
Ps: sanjala sam Window Rock u Arizoni, i indijansku djecu, i ženu u bijelom, i.....čitava avantura u snu...kao da mi vlastita podsvijest piše roman u kojem sam samo promatrač...
~'@'~
Pps: dragi Č., filmić/crtić je pfuuuj. Kad je pojeo dječaka na početku, odustala sam od gledanja...eeeee kad te dohvatim....ne gine ti Raid....po drugi put.....
"Helplessly hoping....
...Her harlequin hovers near by
Awaiting a word
Gasping at glimpses of gentle true spirit
He runs, wishin' he could fly...
They are one person
They are two alone
They are three together
They are for each other...."
Crosby, Stills & Nash
Boli me zub. 
Probudila sam se u pola dva popodne. Sva u bunilu. Od neprospavane noći. 
Pogled mi je pao na tri prljave šalice od kave. Malo ulijevo na stolu životopis i šest ( šest!!!!!) dopola pročitanih knjiga. Razbacani cd-i, razvaljena pisaća mašina, ukleta crvena kravata od subote navečer...
Lijeno sam se protegnula i shvatila da nešto nije u redu. Hm, dugo mi je trebalo. 
Oteturala u kuhinju, otvorila prozor i bacila se na pospremanje. Sada sve blješti.
" Ne putujem da bih nekud stigao. Jer, i kada dođem tamo kuda sam naumio, jasno mi je da je putovanje bilo samo sebi svrha."
Momo Kapor
***
Uopće mi ne pada napamet osvrnuti se na jučerašnju kavu koja se pretvorila u razgovor od cca. četiri sata. Barem je gotovo. Spokojno i dostojanstveno.
***
" The stars are not wanted now; put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood;
For nothing now can ever come to any good."
W.H. Auden
***
U subotu ću se ušuškati u sebe, i izaći van s frendicom. Da vidimo što će biti. Hoću li uspješno izmaknuti površnim razgovorima, primitivnim "udvaračima" i alkoholnim maglicama??? Hoću. Znam.
***
Sad mi pogled pada na lampu čija je svjetlost preslaba. Zagušljiva. Treba promijeniti žarulju.
A ... sebi moram napuniti baterije i popraviti tipku "stop". I onda se vraćam svakodnevnim funkcijama. Bez rw i fw.
***
"Ipak poželim neko pismo..."
Veze pucaju, raspadaju se i trunu. Ničijom krivicom. Ili zajedničkim "trudom". I dalje si divan, i dalje si zaslužio sve najbolje, i ne zamjeraj mi na odlasku. Tako je bolje. Uvidjet ćeš to.
***
A danas...danas ću ili potonuti duboko ili se izdignuti i ohrabriti...
Danas ću odlučiti...
Danas će prošlost bili pokopana.
A postojat će samo sada.
Danas je prošlost pokopana.
Postoji samo sada.
***
Ne žalim ni za jednim trenutkom. Sve je bilo onako kako baš treba. Da bih naučila. Da bi naučio.
***
" ...Znam da je gužva i da nećeš stići, piši...."
***
Nemam riječi.
Post Scriptum: "Ti si zadnji romantik na ovom svijetu, što se sporo kreće i čeka raj...malo si samo promijenila glumce, al' isti je komad, isti zaplet i kraj...."
!!!
!!
Obračun s velikim O...
Ovaj post je isključivo i samo i jedino frustracija moje malenkosti, i rezigniranost vlastitim potezima....
Do vraga, zaista ne znam što mi je bilo kada sam tamo daleke '99.-e ili 2000.-e, ne sjećam se dobro, cmoljila nad svojim napuklim, pubertetskim srcem i odlučila napisati prvu pjesmu.
Ok, da, pišem jer dišem. I pisanje mi je najbolji katalizator. I već je odavno dio mene. Ali ne, ne znam se nositi s odbijanjem i kritikom, pogotovo finom ili uvijenom.
A zašto ne znam? Jer sam po pitanju vlastite kreativnosti malo, iskompleksirano...derište...
Ok, svjesna sam da mi pjesme baš i nisu nešto. Svjesna sam da ljudi baš i ne reagiraju na njih. Svjesna sam da ne potičem emocije u njima, premda mi je to najveća želja.
Nemojmo se zavaravati, stalo mi je do toga da objavim knjigu. Da, ja pišem kako bih izbacila nešto iz sebe, kako bih svoj nakrcani unutarnji svijet riješila tereta. Ali koja je svrha tog produkta (čitaj: pjesme) ako će ostatak svog skromnog života provesti kiseleći se u jednoj od prenatrpanih ladica???
Oh Lord, pa se onda sjetim i "Beat renesanse" i nesretnih nastupa...ajojjjj...i kad su mi iz publike u Aquariusu vikali "Buuuu!!!" i "Pjevaj"... a ostatak mojih supatnika na sceni samo je grozničavo buljio kroz njih....
Ok, bilo je ljudima dosadno...e pa što ste očekivali? Da ću skakutati kao Severina, pjevati kao Badrićka, izgledat' kao Super Silva????
POEZIJA!!!!A ne neki vražji šund....
Zapravo, na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koje poznam, a da su istinski zainteresirani za poeziju, pjesnike, beat pokret, općenito za sve,,,,
Ma najviše mi se gadi ta moja ranjivost...fuuuj!!! Jučer sam plakala nad vlastitom sudbinom, grozno....
Aghrrrrr!!!
I tako sam negdje usput odlučila prestati pisati. I sumnjam da će mi to uspijeti jer pisanje je nešto što doživljavam kao produžetak sebe. Ali razlozi koji su neosporni( ja i ja imamo poteškoće u komunikaciji, ali dobro...)---->
pod a) koja je uopće svrha tog pisanja kada mi se vlastite pjesme čine loše, nedovršene, i bla, bla....čemu sve to kada apsolutno nisam zadovoljna njima?
pod b) čemu sve to kada još nijednom nisam uspjela u svom skromnom naumu da nekom tko ih čita kroz stihove probudim najintenzivnije emocije? Bila to ljutnja, tuga, sreća etc...Nema goreg nego poslije nastupa doživjeti ravnodušna lica i slabašan pljesak 
pod c) Oduvijek sam bila malo drugačija od drugih, i okolina, a ponajviše roditelji su me tjerali da se uklopim i ukalupim. A ne stanem u nijedan okvir, ni po karakteru, a ni po kilama 
A sve to ima debele veze s mojim pisanjem,,,,samo sam u svojim pjesmama smjela biti i hipersenzibilna, i ekscentrična, i razmažena, i mračna, i pomaknuta...bez osude....
Uf....
E pa, draga moja majko, želim da znaš slijedeće:
Koliko god ti bila razočarana sa mnom, nikada se neću udati, imati djecu, i slatkog mužića, posao od sedam do tri, vrt s ružama i štatijaznam....nikada se neću buditi prije dvanaet, osim ako stvarno ne moram, nikada neću osuđivati drugačije ljude, ni vjerovati u katoličku crkvu, ni ići u istu, ni postiti, ni nositi salonke i bijele, ženstvene košulje...ni skinuti pierce, ni lagati o plaći i poslu da bih fascinirala tvoje prijatelje, ni smatrati se Njegovom, jer ja imam pravu sreću što me On uopće htio pogledati, kako ti to kažeš, ni oličiti zidove u sobi u bijelo, ni prestati sanjati, ni prestati biti toliko jebeno OSJEĆAJNA...NEĆU!!!!!!!!TO SAM JA!!!!!!!!!!DEAL WITH IT!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
***Opet sam skrenula s teme, gnjev je posvuda...huh, ovo djeluje pomalo terapeutski na mene...
Eto....više neću pisati poeziju, postat ću profesionalana blogerica, loooollll 
Usput...Merkur mi je u raku....otud ta potreba za pretakanjem osjećaja u riječi....
Samo kad se sjetim situacije od prije tjedan-dva....
Dragi moj u boravku sjedi i karta s mojim malim bratom. Ja pečem palačinke.
Ja: " A., rekla sam ti za intervju, objavljivanje i pobjedu. Želiš li možda to vidjeti i pročitati?"
On: Šuti....Dvije minute poslije: " Aaaaa budem, kartam saaad...."
Kao da me netko batom po glavi....
A jučer još jedan biser: " A što ću ja ako ti tamo objaviš knjigu pa odeš negdje drugdje živjeti? Što će biti s nama?"
Boli me qqqurac više....Sebičan je...od od svog malog sela ne želi otići...E pa, a meni moje malo selo ne predstavlja ništa...I da, ako ovo ikad pročitaš, znaj da ću otići čim mi se pruži prva prilika. A ti možeš sa mnom, jer nisi ničim vezan za ovaj kraj. Osim lažnim osjećajem sigurnosti. Ako ne želiš, nemoj. Ti znaš da me u ostvarivanju snova ništa neće spriječiti. Pa ni naša veza. Žalosno....ali istinito....
Slijedeća situacija:
Mama: "Vau, kćeri ponosna sam na tebe..."
Ja: " Joj mama, pa nisam dobila Nobelovu nagradu...Ništa posebno....A da li bi htjela pročitati možda?"
Mama: " Joj...zagorit će mi štrudla...Joj, veš moram okvačiti...." I tako je nestala van...i vratila se ni ne spominjući...
A dobro...ima ljudi koji me podržavaju, i hvala im na tome, doista....
Samo eto, Svemir nije htio da postignem nemoguće: da me roditelji prihvate onakvu kakava jesam. I da moj dečko shvati koji su moji parametri i svjetonadzori, i da nikada neću biti zadovoljna prosjekom. I da suze nisu loše. Kao ni poneka svađa.
I eto, fino sam se istresla, lakše mi je, dio mene vrišti u stilu " Što ćeš te gluposti objaviti na blogu?", a onaj drugi, mudriji kaže " Samo objavi...Vrijeme je da se prestaneš ispričavati i OPRAVDAVATI ZBOG ONOG TKO SI...."
A ako sam zato frustrirana, željna prihvaćanja i nezrela, neka sam. Bit ću i dalje. Sve dok ne shvate da me ne mogu mijenjati. Sve dok ne shvate da se mijenjam iz dana u dan, zbog sebe i u sebi...a ne zato jer eto baš i nisam ispala po planu...
***
Peace&love&light to us all....
I kao što bi to dobar, stari Cohen otpjevao: " I have tried in my way to be free..."
"Worried man blues"
~Somethin's washin' me doooown....
***
Mogu te odvesti na put u sumrak, mogu biti i pijana starleta, a ti Roman Polanski...mogu ti vikati najluđe riječi, mogu se pretvarati da si najbolji ljubavnik, mogu na tvojoj koži ostaviti duboke ožiljke...Mogu igrati sve uloge, na sve načine ti mogu davati ono što tako bogohulno ljubavlju nazivaš, mogu....ALI NE ŽELIM!!!
Dovoljan je bio tvoj sramežljiv dlan na mojoj ružičastoj haljini...dovoljan je bio jedan pogled...
Odavno smo postali klišej, stari evergreen, izlizana farsa dvoje gladnih bića. Tamo u sjenici, postajala sam krhka, postajala sam vosak, učinio si me ranjivom, kao u najgorim ljubićima.
Ipak, prokleto si ne mogu pomoći, i živim taj klišej, taj Sinatrin evergreen jer sam vezana željom... 
" Strangers in the night, two lonley people..."
*I rest my case...*
*~*~*~*~*
Hodala si tim ulicama gola i gladna...Nisi znala što očekivati, ni kamo ćete slijedeći dan odvesti. Osluškivala si otkucaje svog vremešnog srca i zapitkivala se gdje sam i hoćeš li me ikad pronaći. A ja sam bio ovdje čitavo vrijeme, gledajući iz prikrajka divio sam se tvojim pokušajima da razneseš sve divne trenutke i omotaš se očajem.
Gledala si ulice prepune ljudi i u praznim pogledima tražila praskozorja. Sve što si dobila bila je olovna prašina i otežali zrak u plućima. Nisi ni slutila da sam ti upravo izmakao iza ugla, da se nalazim u ružnim, prljavim hodnicima. Tjerala si me od sebe, ne znajući da sam tu. Vrištala si i krvarila, a ja sam te blagoslovom najčišće ljubavi čuvao iz dana u dan. I sada kada ovo pišeš, drhtureći kao šiba na vodi jer zapravo ni ne slutiš što to veliko, grandiozno sutra donosi, ne slutiš da sam ja čovjek s cilindrom iz tvog pariškog sna, ne slutiš da sam ja onaj koji te čitavo vrijeme gura u prividnu provaliju...
***
I'm soooo fucked up....
~Allegro moderato~
Lijen, spor, kreativan dan. Napisala sam pjesmu, i uslikala gomilu motiva. Danas progovoram nekim drugim narječjem. Gotovo telepatski.
Bach na playlisti čitav dan, puno kave i unutarnja preobrazba....
~ ~ ~
~ ~
~
+-+-+
Ispred mene stoji neka priča. I čeka, čeka, čeka nijemo me promatrajući...Vrbuje me da ju ispišem faustoovski...perom, osmijehom i suzama. Tko zna...
And this is how I feel...in colors... ----->
***
..."Balada o narančama i sjeti"...
***
"...Tomorrow we enter the town of my birth, and I want to be ready..."
"Awake"
***
" Smooth as raven's claws..."
"Blood is a rose of mysterious union..."
***
Bila sam na izložbi Marca Chagalla. Slike su u najživljim bojama, predivne, nabijene nekom sirovom energijom genija. Brzopotezne i jake. Oduševila sam se 
A poslije...čista romantika...prohladno predvečerje, Gornji Grad, narančasta svjetlost, mir,,,,,,i uspomene koje su navirale...kao duh iz boce...lutala sam tim ulicama mjesecima i godinama...nesvjesna...
Sve se promijenilo...Čak i susreti sa starim prijateljima...i prisjećanje...i sarkazam kao začin...nije uspjelo...nisam žalila za tim vremenima...dapače, osjećala sam zahvalnost što sam TU I SADA...jer onu sebe odavno sam pustila...protjerala?
***
Novi pierce. Ljubičast. 
***
Nova zbunjenost. I tmurna tjeskoba. Skrivena pod nebeskim šatorom.
***
"Let me tell you abou the heartache and the loss of God, wondering, wondering in hopless night..."
***
***
Ne znam da li je primjetila, ali sada ŠUTIMO!!!!Kao da više ništa nemamo za reći. Ispiru li se bezuvjetna prijateljstva u raljama vremena?
***
Ponovno čitam "Jedini planet izbora". Pojasnit ću: knjiga je prijepiska seansi kroz dvadesetak godina, u kojima je sudjelovalo dosta ljudi, pa i uglednih znanastvenika. Primateljica je bila Phyllis Schlemmer. U knjizi ona kanalizira biće koje su nazvali Tom. On je navodno jedan od spiritualnih bića koja čine Vijeća Devetorice. Neću sada ulaziti u raspravu i pojašnjenja, preporučujem svima da ju pročitate, sadrži mnogo mudrosti, iako će vam se u početku možda činiti smiješnom. Zanimljivo je da je jedan od ljudi koji su postavljali pitanja Tomu bio i Gene Rodenberry, executive producer Star Trek-a. U jednom od seansi Gene je dobio opis najrazličitijih vrsta bića u Svemiru i prema tom sitom opisu kreirao Star Trek. Navodno. E pa ne znam, skeptična jesam, ali knjiga sadrži mnogo mudrih stvari. I mislim si da ne bi baš bilo najugodnije živjeti u Svemiru koji nastanjuju takva bića, jer kao što u seriji vidimo, ima dosita svega i svakakavih. Creeepy...
Baš me zanima vaše mišljenje...
Btw, preporučujem i "Holografski svemir" Micheala Talbota. 
***
Sanjam vodu. Puno vode. Prljave. I ta voda ne može isteći. Da, to su te moje natrule emocije koje se bojim pustiti van. Imam toliko toga za razmišljati...
***
"Did you have a good world when you died? Enough to base a movie on?"
"When summer's gone, where will we be?"
*Ovo će mi ljeto ostati u sjećanju kao jedno od najljepših...
I dok se ova tužna, melankolična zima spušta na moja ramena, sanjat ću...
"Don't cry sister cry, everything will be just fine..."
Iz ove perspektive ljudi se čine kao ilustrirani priručnici...
Koji je moj smjer?
"Noon burned gold into our heads...."
***
Stavljam ruke u prazan džep
Tražim uspomene
Pisma
Riječi
Slova...
A pronalazim
Premetaljke...
A sve se čini kao jedna, velika
Zastrašujuća
Epska priča
O strahu
I bijegu pred životom...
I najdraži stihovi
Su prebrisani
I mirisni odsjaj ulica
Sve je tiši...
O zarazili ste me
Zarazili smijehom
Lutalice
Moje...
Gdje počivate sada
Zasuti injem
Samoće???
I'll remember...
"Well I used to know someone fair
She had orange ribbons in her hair
She was such a trip
She was hardly there
But I loved her
Just the same..."
"Slow train comin'..."
"And it may be the devil or it may be the Lord, but you're gonna have to serve somebody..."
Bob Dylan
Kad hoće, hoće, kad neće, neće... Eto ga, moja pjesma "Volim" pobijedila na natječaju "Tkalci riječi" na www.svetknjiga.com
*Konstatirah slijedeće:
a)od tri pjesme koje sam poslala, "Volim..." smatram najlošijom. A baš su za nju ljudi najviše glasali...znači, ukusi su različiti...
b) uvijek će biti onih koji će tvrditi da je pobjeda ne fer, da je netko drugi trebao pobjediti, da su glasovi falsificirani...
c) da ne bih smjela olako odustajati...eto, osam godina pišem, a tek sada su onaj intervju, objavljivanje i ova pobjeda stigla kao prva priznanja mom radu
d) da je nova Jaffa Dorina fantastična 
***
Bila sam na meditaciji jučer. Zbilja mi pomaže da smirim um i pročistim se. U prvom dijelu čistimo karmu i teške energije, u drugom čistimo čakre i punimo se vitalnom energijom, u trećem molimo i boravimo u Božanskoj svijesti (meni je uspjelo samo na tren, ali kažu da treba vremena i prakse...I hope)
Ni tokom meditacije ni poslije nije bilo suza 
Ali onda je jedna djevojka počela postvljati pitanja i spomenula "uvrnute" umjetnike...a ja sam vrlo emotivno reagirala i pogađate...počela plakati...odlazeći kući, shvatila sam razlog zašto me to tako pogodilo i da čitav život osjećam da nisam prihvaćena od drugih ljudi....i tako sam još jedan dio tereta uklonila sa sebe...
Ponovno su navirale spoznaje i ponovno je bilo katarzično...
Znate li onaj osjećaj kada vam milijun misli i informacija prolazi mozgom, kada u vama vlada opći kaos? E pa takvo stanje svijesti vrlo je pogubno za čovjeka. I kroz meditaciju učimo smiriti um i iskorijeniti takav način razmišljanja, koji dovodi do preopterećenosti, psihičke labilnosti i nemira.
***
A nekako sam podlegla samoudovoljavanju ovih dana. Gledam filmove, pijem čajeve, tipkam (pre)duge mailove, družim se sama sa sobom, pišem...Baš mi je gušt
***
Dvorište mi je postalo izvor inspiracije za fotke...da, da....a i vilama se nadam
***
"The night has a thousand eyes..."
!!!huh...ne znam otkud da počnem....na stranici na kojoj su mi objavili pjesme sada su objavili i intervju sa mnom, pod nazivom "Veliko predstavljanje"..huh...zbilja nemam riječi, osjećam se tako veselo i podjetinjeno...ovo je prvi puta u životu (a već osam godina pišem) da je netko ozbiljan i stručan zainteresiran za moju poeziju...I'm so happy...
Za sve koje zanima kako taj intervju izgleda: www.poezin.net
°~°~°
Dragi Č., pošto znam da čitaš :-) scrollaj dolje malo, uočit ćeš post o sebi...ako već nisi, he he
°~°~°
Evo baš slušam, kao što se i po naslovu vidi, fantastičnog Johna Coltranea...
°~°~°
°~°~°
...nemam previše inspiracije za današnji post....pa za kraj ostavljam jednu svoju frišku, nedorađenu pjesmu--------->
"(IS)TOPIO SI ME"
...Zaogrnuo si me nježnom maglicom svog
Povijenog tijela
Punim Mjesecom od porculana
I poljupcima
Od kiše...
.
..Ljubio si me tako sporo
I tiho
Odzvanjajući ehom neke nepoznate pjesme...
...A ja sam osluškivala tvoje nervozne kretnje
I uzvraćala ti nikotinskim zadahom
Ludilom
I haljinom s batik-uzorkom...
...Kao u nekoj priči
Vjetar je posvuda raznosio
Avete od prašine
Posvuda su bili
U kičastoj paradi
U njemom pokušaju
Da me namame
Da te volim čitavim bićem...
...Možda su i uspjeli
Ali pitam se....
Zašto zaspem svaki put kada
Povedeš ples
U hladnu prazninu jutra?
°~°~°
"He ain't heavy, he's my brother..."
Moji mali braco danas ima jedanaesti rođendan.
Već i sad pokazuje čvrstu volju, upornost i senzibilnost(jarac, asc u biku). Toliko je mudrosti u tom malenom čovjeku. A sjećam se kako je bio sićušan i plačljiv kada je stigao iz rodilišta. Tada mi se činilo da nikada neće odrasti. A sada se događa upravo to. Za tri-četiri godine krenut će izlasci, zaljubljivanja i život s velikim Ž. I često mu mrvim da mora obući deblju majicu, ispitujem ga da li je i koliko jeo, i sve one glupe, dosadne stvari koje sada ne shvaća. Nisam ni sigurna da li je svjestan koliko ga volim. Bliski smo mi, na neki neobičan način.
Vraćajući se iz Novog Sada najviše sam se veselila trenutku u kojem ću mu pokloniti knjigu koju sam mu kupila, "Malog Princa". Međutim, moj svojeglavi brat nije s previše oduševljenja primio poklon. "Sestro, molim te, knjiga???"
Oduvijek je (pre)iskren. A kad naraste reći ću mu da je dobio "Malog Princa" da bi sačuvao dijete u sebi, da bi zauvijek vjerovao u svoje snove i želje. Shvatit će jednom, znam.
Najdraži trenuci su mi kada primi moje bongose,i počne svirati. Ili kada zajedno gledamo filmove. Ili kada ga učim onom što od roditelja nikada neće naučiti:da nikog ne osuđuje i da sve ljude prihvati onakve kakve jesu.
Ja sam potresala našu malu, konzervativnu, kršćansku obitelj šarenom odjećom, pretjeranim izlascima, preglasnom glazbom, piercingom, vegetarijanstvom, tarotom... Prokrčila sam mu put. Put da bude svoj i da se ne prilagođava roditeljskim željama. I uspijeva mu 
primjećujem da su puno mekši i tolerantniji prema njemu. A i nekim čudom, mene su prihvatili sa svim mojim "mušicama".
E pa moj najdraži i jedini veliki-mali brate, najljepši rođendan ti želim, i znaj da ću uvijek biti tu. Big sister is watching, he he
***
No da, baš sam se raspekmezila u ovom postu. Neka, neka.
Ovih nekoliko dana bilo je zbilja turbulentno. Pozitivno. Katarzično.
Uglavnom, za Badnjak smo bili u Baraci. Onako pijane pričale smo s jednim poznanikom koji nam je rekao da se svaki petak u Kt održava meditacija. Odmah smo se zagrijale za to da odemo, ali ostavile smo to po strani. Sve do ovog petka. Kada smo ušetale tamo potpuno zbunjene, nismo znale ni ime voditeljice, ni o kojoj je meditaciji riječ, ništa, baš ništa.
A ja sam slutila da to nije slučajnost i da na neku foru baš moramo biti tamo. Ušetale smo u mračnu dvoranu, mnirisni štapići, vedri ljudi i...Ona!
Odmah su mi se upalili svi "senzori" i osjetila sam neobičnu toplinu koja zrači iz nje. Neću ulaziti u detalje o meditaciji, ali radili smo karmičko čišćenje. I prisutnost one neke Božanske ljubavi posvuda se osjetila. Da mi je to netko drugi pričao, ne bih mu vjerovala. Već nakon prvog dijela, počela sam plakati. Na kraju sam već grcala u suzama, osjećajući kao da se teret mnogogodišnjih boli oslobađa. I tako sam ridala ispred tridesetak ljudi. A ona mi je samo rekla da je to izvrsno, da će mi život krenuti lijepim tokom i da nas čeka puno posla. Potom sam izašla van i plakala, plakala, plakala. Znala sam što mi se događa. Pročišćujući vlastitu karmu, dolazi do rastvaranja emocija i čišćenja. Ja sam se pročistila. I slijedećem petku se veselim kao malo dijete
I shvaćam kako je sve to predivno, i da je timing upravo savršen. Regresije i hipnoza, meditacija...
***
Novu smo dočekali u Zg, u Routu 66. Pozitivna atmosfera, dobra glazba, ples, i...jedan neočekivani, posve suvišni telefonski poziv Njemu, kojeg sam "zaboravila", potisnula i izrezala iz sebe.
Imam mnogo planova, i novih odluka, koje su vezanu uz novi put na koji krećem.
***
Čini se da će ovo biti najduži post otkad pišem, hm!
Objavili su mi pjesme na www.poezin.net
Možda je vrijeme da sve te stihove pustim da žive svojim životom. Možda...
I sinoć sam pisala, duboko dirnuta i inspirirana autobiografijom Rade Šerbedžije koju sam čitala. I tako sam švrljala o Apolonu koji lijeno proteže svoje stare kosti, i Muzama, i vinu i koječemu...
***
"Sit down, I think I love you, anyway I'd like to try, I can't stop thinkin' of you, If you'll go, I know I'll cry..."
Buffalo Springfield
