petak, 28.04.2006.

.....

ne znan šta mi je. zadnjih par dana san cila izgubljena. teško je to opisat, stvarno neman neki posebni razlog. nekad se valjda u čoviku skupi previše stvari, a nema di s njima. noćas nisan puno spavala, samo san se vrtila u krevetu i zatvarala oči. možda je stvar u vrimenu koje je depresivno pa i mene čini takvon. onako, kad san u školi, sve je super, smijen se i zezan, ali kad san sama, gubin se... ne bi tila da dođe lito jer znan šta mi nosi. osin rastajanja s nekima, suočavanje s osobama s kojima se bojin suočit. više volin sumnjat, nego znat i zato se nekad mrzin. iako san bila ponosna na nešto šta san napravila u subotu, sad svaćan da san vjerojatno propustila priliku da buden iskreno sritna. zašto? zbog ponosa? bilo bi toliko lakše da ne znan neke ljude, a opet mi nikad nije bilo žaj šta san ih upoznala. jeste li se ikad tako osjećali? znan šta je bolje za mene, ali nešto me neodoljivo vuče onome šta ne valja. i to šta ne valja će me uništit, znan to jer znan sebe. zato san napravila ono šta san morala, a ne ono šta san tila. po tome vidin da san stvarno sazrila u glavi, bar u odnosu na prošli misec (svatit će neki na šta mislin). evo slušan ovu pismu because uf you. tako je lipa i duboka. točno opisuje kako se osjećan prema nekome. because of you. samo kad pogledan naslov... zapravo je sve šta radimo zbog nekoga, to je stvarno ludo. pogledan prošli tjedan i neke stvari koje san u njemu radila. bar 90% je bilo zbog nekoga, za nekoga. i opet gledan za koga i to mi je čudno jer znan da ne bi dobila iston mjeron natrag. a opet bi ponovno napravila istu stvar. triban se malo sredit tako da završavan jednin ujevićevin stihon koji mi je predivan: "...Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad..." . javit ću van se za par dana...





Image Hosted by ImageShack.us ...biti star, a biti mlad...
- 11:09 - Komentari (53) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

jezero

subota, draga moja subota... ujutro san bila s teon na žnjanu i bačama, a popodne kod ele. kralju moj, znate kako je kad ne vidite najbolju priju deset dana?? lipo smo se napričale i navečer otišle u mastersa. doduše, većinu smo vrimena provele u wc-u pokušavajući otrijeznit našu najdražu pijanduru, jednu divnu crnu ženu. smijeh jučer san cili dan provela na nekoj pričesti koja se odvijala u školi. posli smo išli na ručak, a ostali praktički do večere. katastrofa. posvađala san se sinoć lipo s ocen, ne mogu se više trudit održavat taj odnos. nisan ja kriva šta se njemu događaju sranja. mislin da se triba trudit bit s roditeljima u dobre. ono, mater mi 500 puta digne tlak, ali ipak nam ide. a s njin... bože sačuvaj!! bang trenutno mi je ipak glavna preokupacija šesti sat na kojen bi tila samo propast u zemlju, da me proguta i više nikad ne ispljune. mater mi dolazi na sat razrednika držat predavanje o pušenju i alkoholu. ajme kako će me sprdat, umrit ću. to mi je lipo priopćila s osmjehon na licu i ne vidi žena u čemu je problem. ja ću joj reć. gotova san!! ubit će me!! zajebavat do kraja života!!nut ali nema veze, ne smeta mi, uopće. isto ka šta mi ne smeta šta iden na državno iz biologije, a nastavnica mi neće objanit ono šta san je pitala. glavno da se neću ocrnit, ma di bi ja s takvon dobron pripremon?? zapravo san zaključila da će mi dragi bog poslat šalić sa svin odgovorima, jel da je to pametno?? danas neman volje pisat post ka obično. dajen van zato jednu svoju pismu da je pažljivo pročitate i napišete mi iskreno mišljenje. nastala je u meni stvarno posebnon trenutku i puno mi znači. zove se jezero.

odavno si u meni iskopao jezero
i napunio ga ljubavlju i samim sobom.
postala sam školjka i u njemu živjela,
u životu nikad bila sretnija.
često si me znao u valovima svojim
nositi u beskraj strasti i užitka.
naivno sam ti dala sve što sam znala,
sve što sam imala, sve što sam bila.
no ljetom se nad nas nadvilo sunce
zavodljive boje i predivnog sjaja.
ispario si za njim u daleke pute,
a ja sam, pogađaš, ostala sama.
ostala sam prazna ljuska na putu,
gazili su me, ponekad pružali i ruku.
al školjka u praznom jezeru ne zivi,
čak i ako padnu pokoje kiše.
kad jednom ode voda i nikad se ne vrati,
za njom ode školjka i nema je više..



MySpace Layouts

MySpace Layouts


- 10:14 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

maškare

lipo san se naspavala ova zadnja dva dana, bila vani s nekin... rič je o jednoj ženskoj o kojoj mi se mišljenje uvik minjalo brzinon svitlosti. trenutno smo super i stvarno se nadan da ćemo ostat.da mi je neko reka da ću se s njon družit, izmirila bi mu fibru, al dobro. nikad ne reci nikad ponovno rules. jučer san bila dakle s njon u gradu tražit cvike po pljusku cool , pa kod nje, pa opet u grad s teon. srela san steffa kraj pazara i pretpostavljan da nas je onda moja prija vidila kako skupa idemo priko rive i sad mi odma poslala poruku ko mi je to. draga moja, niko u ton smislu. znan da si razočarana, al jebiga, život je takav... srela san u busu jednu staru priju koja je sad ka opaka darkerica, pa onda u gradu dvi prije iz stare škole, neke sa brača i iz kazališta... baš pun kurac ljudi s kojima san stvarno (bila) dobra. puten me neki stari jarac tia upoznat, da san mu dobra, pazite vi to. nakon pet metara neki se isto dera, još stariji od njega. a znate zašto?? nisan ja divna i krasna, nego zato šta san bila u suknji. čak ne u minici, u suknji običnoj od jeansa do kolina. muški su stvarno ono... glupi. po meni, bolje izgledan u svin rebama nego u ovome. obukla san suknju jer mi je sve drugo na pranju od francuske kad ćemo već iskreno. ali ne, kad si u gaćama, neće te ni pogledat, ali samo obuci suknju, po mogućnosti imena manje je više pa ćeš vidit sve kretene u gradu isprid sebe. gladnici gladni. njami a bože, neću više o tome, nastavak van je u postu muški su govna. to je sve šta iman reć. čast iznimkama, naravno. već vidin ono face koje blido gledaju naslov. usrid četvrtog miseca ja pišen o maškarama. sidila san s prijon na njenon krevetu i listala prastari ok. ti su časopisi stvarno popizdili, uvik isto. neman momka, osvoji ga, poljubi ga, bla, bla. u jednon san čak našla savjete o žvaljenju. pa jel to jadno, da mi neko govori kako ću mu uvalit jezik u usta?? tako smo naišle na pitanje: kako bi se zva roman o tvon životu? ona je ka iz topa izvalila: maškare. prvo san je blido pogledala ka i vi vjerojatno naslov, ali onda san svatila šta je tila reć. stvarno je predobro to smislila. ono, gledan ljude koji skupa žive osan godina, dakle pola života, a opet ne znaju ništa jedni o drugima. meni je to katastrofa, ne znan šta vi mislite. ok, ne družiš se sa svima, ali neki su ti ka ono super prijatelji, jel?? i opet ne možeš u njima pripoznat glumu i laži? prije san pokazivala emocije i nije mi to bilo teško. više nisan takva. ima jedna grozna pisma s dobron rečenicon, doduše: ponos, proklet sam što ga nosim, ponos i prijevara... headbang je, ponos je upravo razlog zašto san se prominila u ton smislu. ali to ne znači da san super. to šta ne plačen nekome na ramenu, ne znači da san uvik dobro, happy i savršena. društvo te jednostavno tira da sereš, pogotovo ako si muško. o, bože moj, pa ti si muško, koji osjećaji?? to su meni čisti primitivizmi koji su se već toliko uvukli u naše društvo da ih se nikad nećemo riješit. ja stvarno ne patin od toga, naravno, kad je riječ o drugima. pa svi smo zapravo takvi. razmislite malo, koliko vas je ljudi vidilo da plačete? ja ih mogu nabrojit na prste jedne ruke, a i ne tribaju mi baš svi prsti... neman nekih velikih problema, ali isto me nekad pukne i buden loše. ali šta ću se sad svima objašnjavat i srat im ovo i ono kad se lakše samo nasmijat? to u meni vidi samo ela, najbolja prija i ponekad steff. ostali vide koliko im ja to dopustin. ok, meni odgovara, ali znan da je glupo. vidite, neki imaju problema o kojima većina ne može ni sanjat. ali lipo ih spakiraju u veliki paket s velikon mašnon koju se nikome ne da odvezivat, a i ne znaju kako bi uopće. jedna je osoba bila u kurcu i živčana jedno vrime i zato su tog nekoga stalno izbjegavali i ogovarali da je ovakav i onakav. ali ta se osoba prominila. smijeh postala je «sritnija». i svi su oduševljeni promjenon. kako nisko i jadno, baš tako! nemojte me krivo svatit, ima i drukčijih ljudi. nažalost, većina je ovakva. s njima se ne družin, onako smo na ej ili nešto. neman šta radit s takvin ljudima, neka me seru koliko god oće. eto, morala san nešto napisat na tu temu napokon jer se o njoj dosta priča, ali niko ne kaže javno ono šta misli. svaki put kad počnemo o tome, sitin se izjave iz prvog dijela posta i toga kako je preistinita. nažalost. kažu da slika govori više od tisuću riči, a jedna može reć više od milijun, dodala bi.

Myspace

Myspace

- 10:55 - Komentari (37) - Isprintaj - #

srijeda, 19.04.2006.

FANTASTIČNA ČETVORKA

ljudi moji, prvo bi se tila ispričat na ovolikoj pauzi. ne, nisan bila lina pisat nego san bila u parizu. išla san prošlu sridu, a pošto mi nije valja internet, nisan van mogla reć. svejedno vidin da me niste zaboravili po broju komentara koji, moran priznat, nadilazi očekivanja.smijeh drago mi je šta me čitate i šta se nalazite u onome šta pišen. antea, komentar me malo razočara. zašto ne bi govorila u javnosti ono šta misliš?? zato šta će ti srat ovaj i onaj? pola njih velikih vjernika ne može mirno spavat jer ih boli kurac za druge, seru svoje PRIJATELJE ka npr. mene nakon onog posta. i onda oni odu na misu pa su krasni, a ja ne valjan jer ne molin boga? zajebi ti te teorije. nikad se ne valja bojat reć svoje mišljenje dok god njime nisi nikoga povridia ili mu naškodia na bilo koji način. stvarno duboko virujen u to pa u skladu s tin i živin. i niko me ne može uvjerit da je moj način pogrešan. ne sramin se ničeg šta san rekla i napravila. jebiga, možda san drukčija, ali ja san na to ponsna. bez obzira šta san uskrs provela u notre damu, nisan prominila stav. dapače, samo san ga učvrstila. dobro, dosta na tu temu, već mi je donila previše problema. danas bi tila napisat nešto o tome kako se ljudi ponašaju nakon veze. na to me potaknia moj bivši momak. upoznali smo se na stvarno lipi način, cila je veza krenila bajkovito. s njin mi je bilo super, ali mislin da se nikad nismo stvarno volili. to je sve bilo više jako sviđanje. bez obzira na to, prekinili smo na malo mučan način.burninmad kad smo se dogovorili da ćemo ostat prijatelji, mislila san da to kažemo onako, iz pristojnosti. danas me razuvjeria od toga. posla mi je poruku, dopisivali smo se. da san tila, mogla san nešto postić ako svaćate, ali to mi nije uopće padalo napamet. mislin da smo danas totalno okončali cilu priču i da se napokon možemo gledat ka prijatelji, bar ja njega. nažalost, ne bude uvik ovako. zapravo često ne bude. jednu san osobu volila na potpuno drukčiji način nego bilo koga. ne, nisan bila u njega zaljubljena, samo san ga volila. on mi nije zna vratit na isti način. nakon šta san rekla da neću bit s njin u vezi, sve je propalo u zemlju, ka da naš cili odnos nikad nije ni postoja. još uvik mi se trudi zagorčat život. još uvik ga ne ne mrzin, to je ludo. čak ga svaćan donekle. znan kako je kad nekoga voliš, a on te sjebe. i meni se dogodilo. znan kako je kad ga ne možeš ni pogledat u oči od straha da će te toliko strest emocije da ćeš se slomit. nekin ljudima te emocije krenu tako da svejedno oće usrićit tu osobu, a nekima tako da oće da pati. nemojmo se zavaravat, u vezi u kojoj stvarno ima ljubavi, ima i boli. u vezi u kojoj stvarno ima ljubavi, jedan ostaje povriđen ka pizda. sruši mu se cili svit i onda ga ka u mome primjeru oće srušit i ovome drugome, bez obzira šta bi se ubia zbog takvih pobuda.headbang nekad mi se čini da san rano ušla u sve ovo. jebiga, nisan tila, dogodilo se. ka šta san već puno puta rekla, čovik je nešto stvarno posebno. svako drukčije reagira na prekid. ne virujen u takva prijateljstva nakon pravih dubokih veza. možda za kojih desetak godina da, ali većina nas je još uvik mlada da bi nekoga stavila isprid sebe, odrekla se svoje sriće za njega. za to triba stvarno sazrit. možemo, dakle, ja i bivši bit super. ali ja i ovaj drugi nikad. bilo bi sebično tražit od njega da budemo. ja npr. mogu stavit njegove osjećaje prije svojih jer san ih predugo micala i negirala. šteta. neki ljudi mi znače više od sebe. imate li vi nekoga takvoga? lako je provjerit. zatvorite oči. zamislite scenu iz titanica u kojoj jack daje rose ormar, a on ostaje u moru. lud mislite li da je lud? ili postoji neko za koga bi vi to učinili? ako postoji, svaka čast. mislin da je čovik sritniji šta više takvih osoba ima. ja ih iman četri. otkad san o tome razmišljala, otkrila san to nešto u njima čega prije nisan bila ni svjesna. jedino šta plaši je to šta bi ih mogla izgubit. da se to dogodi, iako ne virujen, ne znan kako bi se ponila. ovisi o načinu na koji bi ih izgubila. možda bi okrenila novu stranicu, a možda im bar malo želila zlo. vidite, zbog ove dileme ne mogu osudit nikoga ko ti ne može bit prijatelj nakon prekida neke veze, bila ona ljubavna, prijateljska ili miješana. dosad mi se još nije dogodilo takvo šta, nadan se da ni neće. istina, izgubila san neke koje san volila, ali ne baš toliko,svaćate razliku?? možda van ovako izgleda glupo, ali provajte i vidit ćete da će vas iznenadit odgovori, ka šta su i mene. iden van leć, uživajte u ovome... au revoir!!


layout for myspace

layout for myspace

- 22:55 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2006.

GOD IS A DJ, LIFE IS A DANCE FLOOR

evo me nakon pet dana, stvarno san bila u ludnici i nisan stigla pisat pošto oću da bude kako triba, a ne bezveze. pokušala san stavit pismu, ne znan jesan li uspila, vidit ćemo... ovi tjedan se dogodilo puno stvari i bilo bi glupo prepričavat svaki dan posebno pa ću reć samo šta je bilo jučer. išla san s andreon na neku predstavu i na povratku smo svratile u moju staru školu. ne mogu opisat taj osjećaj, stvarno san bila sritna kad san došla među njih. to je valjda nešto šta će mi uvik ostat. neki su se previše prominili, to san pogotovo svatila kad je anja navečer došla kod mene. dobro, i ona se prominila. i ja san, o tome san već pisala. ali neko iz tog osmog a koji je meni bia pojam dobrih ljudi i ekipe, zabija nož u leđa većini pa tako i meni. najgore se razočarat, stvarno je!! nažalost, događa se češće nego šta bi tribalo. sinoć mi je skočila fibra. sad me boli grlo i nije mi baš dobro iako cili dan pokušavan uvjerit oca u suprotno. baš mi se išlo škarici na rođendan večeras. tribali smo bit on, lović, steff, stipe, ante, laura,doris, ela i ja na žnjanu. na kraju ni ja, ni doris, ni steff ne možemo ić, ja zbog fibre, ona zbog prošle subote, on zbog ocjena. ovakva me situacija stvarno usrećuje, nema šta. subotu navečer ću provest na kompjuteru ili isprid televizije. dakle, škarica prijo, sretan ti rođendan i lipo se zabavite kad već ja ne mogu. inače, škaro je kralj. ide sa mnon u razred. nismo nešto posebno dobri prijatelji, ali ono za zajebanciju smo super. uvik je bia dobar prema meni, stvarno otkad god san došla u ovu školu i to mu ne mogu zaboravit. jedan je od najmlađih u razredu, tek će sad napunit 14! samo bi tila reć onima koji se ljute šta ih nije pozva na rođendan da su gladnici. nismo više u vrtiću pa da gledamo takva sranja. pozva je one koje je tia pozvat i gotovo! njegova stvar, nemate se stvarno zašto ljutit! jučer smo andrea i ja pričale o bogu i crkvi, ne znan ni sama kako smo došle na tu temu. jebate, ženskoj svaka čast kako ima jaku vjeru i koliko je sigurna u ono šta govori. sićan se sebe u toj fazi, nazovimo je tako. meni doma nisu neki zadrti vjernici tako da sanprvo pravo mišljenje o crkvi stekla tek u prvon razredu kad san krenila na vjeronauk. predavala mi ga je časna sestra vida koja je jedna predivna osoba, ali, naravno, nenormalno predana bogu. išla san na zbor, dolazila na misu par puta tjedno, čitala, išla na dva vjeronauka i u župni dvor di bi nas dvi učile neke molitve i pisme. stvarno me zaludila vjeron. moji su se bojali da ću se zaredit, a ni ja se nisan osjećala daleko od toga. onda se sve prominilo. došla san u peti razred koji mi je donia novu vjeroučiteljicu. malo san stala na svoje noge i skinila one dječje ružičaste naočale. mislin da je taj peti razred bia vrime u kojen san stvarno sazrila do ove razine ne kojoj san sad, to mi se dogodilo užasno naglo. počela san čitat i razmišljat o svemu. prestala san prihvaćat neke dogme zdravo za gotovo. učila san povijest i polako uviđala da stvari nisu tako jednostavne kakvima san ih smatrala. prvo bog. kad pogledate, sve su civilizacije toliko različite u svakon pogledu, ali svaka ima nekog boga ili božanstvo koje ih čuva i pruža im život nakon smrti. to je nešto šta je dio psihologije čovika, potreba za zaštiton i pomoći nekoga ko nas voli. rijetki se site boga kad su sritni, većina mu se moli u trenucima nemoći i straha. po meni je striktna vjera u boga isto šta i ić linijon manjeg otpora. ima života nakon smrti, živi pošteno, vratit će ti se. govno će ti se vratit! nije seljak smislia vjeru, nego neki koji su od nje pobrali korist, bilo novčanu, bilo da su smirili narod u teškin vremenima. i ja volin virovat da postoji bog, tako mi je puno lakše. sićan se koliko san bila sritnija i ispunjenija do prije nekoliko godina. ali više ne mogu. znate kad se trudite, a opet van ne ide? tako se ja osjećan, zarobljena između želje i razuma. crkva je nešto šta tek stvarno ne prihvaćan. istina, bez nje bi se teže očuvala vjera, ali ona je najveća mafija na svitu. najveći bogataši su u crkvenon vrhu, zataškavaju dokaze koji se suprostavljaju dogmama i vrte strašno puno novaca. koliko su samo žena pobili jer su govorili da su vištice, pokrenili križarske ratove, uništili milijune. u 15. su stoljeću prodavali pokoru na ispovijedi za novce, a kad se luther tome usprotivia, papa ga je izopćia iz crkve. i onda oni meni prodaju neki lažni moral i tiraju me na grižnju savjesti šta ne iden na misu. žaj mi je, ali stvarno ne mogu. ne mogu jer mi se takva institucija čisto gadi, a opet osjećan neko smirenje kad uđen u nju. opet osjetin bar malu krivnju kad ovako pričan o svemu šta virujen i osjećan. niko nikad nije objasnia zašto živimo, umiremo, stvaramo, rušimo. zašto imamo potrebu za bogon. ali jedno znan, iman je i sama. šteta šta je ne ispunjavan ka nekad, to mi užasno puno fali. sad san više - manje u redu i mogu ovako govorit, ali opet znan da ću u prvoj krizi sklopit ruke i pogledat u nebo s nekon prokleton neobjašnjivon nadon. to ne mogu prihvatit kod sebe i jebe me u zdrav mozak. zbunjena san u svemu tome i luda šta se uopće zamaran ovakvin stvarima s 14 godina. jebi ga, po tome se nikad nisan uklapala u svoju ekipu. dolazi uskrs, a ja u ovako blagdanskon raspoloženju bojan jaja i razmišljan. mislin, šta ću srat da virujen u ovi blagdan? a opet ću okitit kuću malin pilićima i uredno posložit jaja u košaru. ručat ću za uskršnjim stolon s velikin osmjehon. bit ću ono šta moran bit i osjećat se neobjašnjivo dobro.

čovik je stvarno nešto ludo...


MySpace Layouts

MySpace Layouts



- 17:11 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

1.66 m - 41 kg

neman pojma kako san se jutros izvukla iz kreveta. užasno mi se spavalo. onda se nisan mogla počešljat šta mi je dodatno popravilo raspoloženje. ka šećer na kraju san izgubila ključeve i nema šanse da ih nađen, a sto posto su na nekon glupon mistu. kažu da se po jutru dan poznaje. ako je stvarno tako, uživat ću, ono... u školi nije bilo ništa posebno osin obavijesti da se sutra slikajemo. ela i ja smo odlučile da se nećemo opet dilit na mušku i žensku polovicu razreda jer je to gladnički i preglupo. objavit ću tu sliku sigurno čin mi moja DRAGA PRIJA napokon pokaže kako!!! na likovnon smo radili neko sranje ka korice od knjige, šta ja znan? mene ovo stvarno frustrira. šta god radili na likovnon, ispadne mi čudo isusovo umisto rada. ja i crtanje ka nebo i zemlja. ja i neke ženske isto tako. jedna, neću imenovat, danas je ostala šokirana šta je meni steff uzea lizu iz usta, a nakon toga ja njemu. pa šta onda??? je, odma smo romeo i julia. stvarno se možete pokopat s takvin idejama. ne da mi se opet na tu temu, uopće nije vridno spomena. ono o čemu san tila pisat je nešto puno važnije i sve češće, nažalost...
to je anoreksija. često je definiraju ka fizičku bolest gubitka apetita. to je po meni sranje! nijedna normalna uravnotežena osoba neće postat anoreksična. kad san bila mala, bila san bucmasta. jedno lito san imala salmonelu i smršavila 7-8 kila. prvi put u životu san bila happy u vezi izgleda i stalno san se gledala u ogledalo. baš se sićan kako je to počelo. svaki božji dan san satima mirila opseg ovoga i onoga i sve to lipo zapisivala u neki blok. tu san imala i kalorijske tablice i slična sranja koja su mi onda bila sve. radila san bar 200 trbušnjaka na dan i razvila poseban način hoda koji zateže mišiće. stvarno san bila opsjednuta. to je nešto iz čega ne možeš izać kad jedan put uđeš. postaviš sebi cilj u kilima koji se samo polako spušta. neću sad u detalje kako je sve skupa išlo. samo ću reć da san na 1,66 m imala 41 kg. tad se nisan ni šminkala pa san bila blida s dva tamna koluta pod očima.onda je mater svatila da tako više ne ide. na ure je sidila sa mnon dok ne bi pojela. sićan se da san joj govorila kako mi je krafna previše za večeru. ne, nisan se preseravala, tad san stvarno tako mislila. kad ne jedeš danima, više nisi gladan. tako san dobro utrenirana da i danas mogu ne jest ništa i dobro funkcionirat. došlo je lito, bila san kod babe koja se puno trudila oko mene skupa s mamon. polako san se vratila u normalu. nikad neću bit ista ka prije toga, to totalno promini čovika. a ja još nisan imala anoreksiju. vjerojatno bi je bila imala da nije bilo mame i babe i na tome san in vječno zahvalna. kad se danas pogledan na tin slikama, padne mi mrak na oči. kad probajen robu koju san tad nosila, ne mogu virovat kakva san bila. imala san problem u glavi, bog zna šta mi je bilo. a opet nikad ne bi minjala tih par miseci, užasno mi je drago šta san ih proživila. da nisan, danas ne bi svaćala te ljude, a svaćan ih i znan kako in je i kroz šta prolaze. neki idu toliko daleko da umru od izgladnjivanja. po meni uzrok nisu manekenke ni ništa tog tipa. uzrok su bubice u glavi koje moraš pobijedit ako nećeš da pobijede one tebe! jedino točno šta opisuju je iskrivljena slika samoga sebe. tribalo bi napravit naočale koje će ti pokazat stvari kakve jesu, a ne kakvima se čine. doduše, naočale moraš steć, a ne napravit. naočale moraju bit ljudi koji te vole i oće ti pomoć. a u ton vrimenu nisan imala takve prijatelje, niko nije ni svatia šta se događa sa mnon. jeftinin trikovima san zavaravala sebe pa tako i njih. mogu mislit na šta su sve spremni oni koji boluju od prave forme bolesti. nikad nisan pričala o tome, bilo me strah i sram onoga šta san bila. dio ovoga znaju samo moji najbliži prijatelji. sad svaćan da se neman čega sramit ni bojat. to je bila jedna epizoda u mon životu, isto ka i svaka druga. ne moran svima iznosit detalje, ali orijentaciono, zašto ne bi? nisan ni luda, ni glupa zbog ovoga. samo san napokon iskrena. svaćan one koji se boje pričat o ovome, pogotovo one kojima na nalazu u bolnici piše ime bolesti: ANOREKSIJA. nije baš lipo za vidit. ono šta je bitno da znaju i uvik zapamte je to da nisu jedini koji prolaze takvo šta i da će proć koliko god se teško činilo. rijetki se ne izvuku, većina preživi i normalno živi nakon toga. kažu, čudni su putovi gospodnji. ka šta san rekla, sve se događa s razlogon i sve ružne trenutke život vrati prije ili posli. bolje da ljulja, nego da žulja. složit će se većina muških. dakle, svima koji su ka šta san bila i onima koji su stvarno bolesni želin samo onoliko sala koliko in se danas vidi rebara!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 13:32 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.04.2006.

prvi april, jelena i štikla

I'm back!! jednostavno nisan stigla disat, a kamoli pisat postove. jučer san nakon talijanskog bila u gradu i kupila neke majice i patike. baš san se uživila jer san ih tila kupit još prije par miseci, ali nije bilo broja, naravno. ko mi je kriv šta iman lopatu od noge? popodne san imale neke goste, stvarno su me upilali. tako me bolila glava, vjerojatno san imala fibru, ali isto san otišla u mastersa. mislili smo da je sinoć zadnja večer. na kraju ispada da nije, neman pojma ni ja više. bilo je malo dosadno, nekako postaje sve gore. moran samo napomenit da je dj bia presmišan... nisan vidila koga san tila vidit, ali to mi nije pokvarilo raspoloženje. jelena mi je govorila da san lipa pa san joj obećala da ću je spomenit na blogu. usluga za uslugu. kako da nju opišen? kad na povijesti pričate o kraljevima, za primjer van stave Petra II. kad pričate u društvu, primjer van je jelena. ona je stvarno kraljica. na svaku moguću rečenicu smisli neki odgovor ka da je ispala iz humoristične serije. osin toga je stvarno draga osoba i ima piercing u nosu. ne bi se baš svako usudia...
lipo smo se naplesali i otišli doma. taj povratak je bia stvarno super. išli smo pješke od gripa do trstenika, a ja u onin čupavin čizmama i minici. jedva san hodala i smrzla san se. steff, škarica i lović su već bili davno otišli, a žolju smo negdi puten izgubili. zva ga je brane da ga pita di je, ali on je bia previše pijan da bi mu objasnia. otac mi je malo popizdia kad je vidia šta san obukla. čovik je stvarno konzerva po ton pitanju. da je po njegovon, još bi s koletićen šetala okolo. tu me mater stvarno spašava, moran joj to priznat. bia je prvi april, a ja nikoga nisan zajebala. baš san jadna. ne da nisan uspila, nego nisan ni pokušavala. baš mi se nekako nije dalo. taj mi je praznik i inače preglup, ne vidin svrhu toga da se svi sprdaju na isti dan, tako je puno lakše svatit, ali to ne znači da san dobro prošla. neki su me dobro sjebali, znat će oni na koga se odnosi... čujen da je na žnjanu bilo poprilično veselo sinoć. ne znan smin li u detalje pa je bolje da mučin. doris prijo, sretan ti rođendan u zakašnjenju i brzo mi se oporavi! ono šta mi je sinoć stvarno diglo tlak je štikla. kad su pustili to nešto šta ne mogu nazvat pismon, svi su došli plesat, penjali se po stolovima... bože sačuvaj, koja bolest! mislin, plesala san i ja kad su je pustili treći put, ali više iz zajebancije nego ozbiljno. i nisan se derala SIJENO, SLAMA, SIR, SALAMA. dobro je napisa jedan novinar u slobodnoj kritiku o pismi: zvrc, zvrc, mozak krc.
jel to smišno? nije. jel bogu za plakat? nego šta je! pogotovo kad se pohvalimo da smo leću, ciklu i štiklu upakirali u reru, gangu i linđo. ali to smo sve i zaslužili svojin krasnin ukuson i prilagođavanju ovakvin sranjima. više nas stvarno ništa ne može spasit. ova pisma tako dobro ocrtava kakvi smo i šta smo postali... tek toliko.
- 18:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>