Marketing
GOD IS A DJ, LIFE IS A DANCE FLOOR
evo me nakon pet dana, stvarno san bila u ludnici i nisan stigla pisat pošto oću da bude kako triba, a ne bezveze. pokušala san stavit pismu, ne znan jesan li uspila, vidit ćemo... ovi tjedan se dogodilo puno stvari i bilo bi glupo prepričavat svaki dan posebno pa ću reć samo šta je bilo jučer. išla san s andreon na neku predstavu i na povratku smo svratile u moju staru školu. ne mogu opisat taj osjećaj, stvarno san bila sritna kad san došla među njih. to je valjda nešto šta će mi uvik ostat. neki su se previše prominili, to san pogotovo svatila kad je anja navečer došla kod mene. dobro, i ona se prominila. i ja san, o tome san već pisala. ali neko iz tog osmog a koji je meni bia pojam dobrih ljudi i ekipe, zabija nož u leđa većini pa tako i meni. najgore se razočarat, stvarno je!! nažalost, događa se češće nego šta bi tribalo. sinoć mi je skočila fibra. sad me boli grlo i nije mi baš dobro iako cili dan pokušavan uvjerit oca u suprotno. baš mi se išlo škarici na rođendan večeras. tribali smo bit on, lović, steff, stipe, ante, laura,doris, ela i ja na žnjanu. na kraju ni ja, ni doris, ni steff ne možemo ić, ja zbog fibre, ona zbog prošle subote, on zbog ocjena. ovakva me situacija stvarno usrećuje, nema šta. subotu navečer ću provest na kompjuteru ili isprid televizije. dakle, škarica prijo, sretan ti rođendan i lipo se zabavite kad već ja ne mogu. inače, škaro je kralj. ide sa mnon u razred. nismo nešto posebno dobri prijatelji, ali ono za zajebanciju smo super. uvik je bia dobar prema meni, stvarno otkad god san došla u ovu školu i to mu ne mogu zaboravit. jedan je od najmlađih u razredu, tek će sad napunit 14! samo bi tila reć onima koji se ljute šta ih nije pozva na rođendan da su gladnici. nismo više u vrtiću pa da gledamo takva sranja. pozva je one koje je tia pozvat i gotovo! njegova stvar, nemate se stvarno zašto ljutit! jučer smo andrea i ja pričale o bogu i crkvi, ne znan ni sama kako smo došle na tu temu. jebate, ženskoj svaka čast kako ima jaku vjeru i koliko je sigurna u ono šta govori. sićan se sebe u toj fazi, nazovimo je tako. meni doma nisu neki zadrti vjernici tako da sanprvo pravo mišljenje o crkvi stekla tek u prvon razredu kad san krenila na vjeronauk. predavala mi ga je časna sestra vida koja je jedna predivna osoba, ali, naravno, nenormalno predana bogu. išla san na zbor, dolazila na misu par puta tjedno, čitala, išla na dva vjeronauka i u župni dvor di bi nas dvi učile neke molitve i pisme. stvarno me zaludila vjeron. moji su se bojali da ću se zaredit, a ni ja se nisan osjećala daleko od toga. onda se sve prominilo. došla san u peti razred koji mi je donia novu vjeroučiteljicu. malo san stala na svoje noge i skinila one dječje ružičaste naočale. mislin da je taj peti razred bia vrime u kojen san stvarno sazrila do ove razine ne kojoj san sad, to mi se dogodilo užasno naglo. počela san čitat i razmišljat o svemu. prestala san prihvaćat neke dogme zdravo za gotovo. učila san povijest i polako uviđala da stvari nisu tako jednostavne kakvima san ih smatrala. prvo bog. kad pogledate, sve su civilizacije toliko različite u svakon pogledu, ali svaka ima nekog boga ili božanstvo koje ih čuva i pruža im život nakon smrti. to je nešto šta je dio psihologije čovika, potreba za zaštiton i pomoći nekoga ko nas voli. rijetki se site boga kad su sritni, većina mu se moli u trenucima nemoći i straha. po meni je striktna vjera u boga isto šta i ić linijon manjeg otpora. ima života nakon smrti, živi pošteno, vratit će ti se. govno će ti se vratit! nije seljak smislia vjeru, nego neki koji su od nje pobrali korist, bilo novčanu, bilo da su smirili narod u teškin vremenima. i ja volin virovat da postoji bog, tako mi je puno lakše. sićan se koliko san bila sritnija i ispunjenija do prije nekoliko godina. ali više ne mogu. znate kad se trudite, a opet van ne ide? tako se ja osjećan, zarobljena između želje i razuma. crkva je nešto šta tek stvarno ne prihvaćan. istina, bez nje bi se teže očuvala vjera, ali ona je najveća mafija na svitu. najveći bogataši su u crkvenon vrhu, zataškavaju dokaze koji se suprostavljaju dogmama i vrte strašno puno novaca. koliko su samo žena pobili jer su govorili da su vištice, pokrenili križarske ratove, uništili milijune. u 15. su stoljeću prodavali pokoru na ispovijedi za novce, a kad se luther tome usprotivia, papa ga je izopćia iz crkve. i onda oni meni prodaju neki lažni moral i tiraju me na grižnju savjesti šta ne iden na misu. žaj mi je, ali stvarno ne mogu. ne mogu jer mi se takva institucija čisto gadi, a opet osjećan neko smirenje kad uđen u nju. opet osjetin bar malu krivnju kad ovako pričan o svemu šta virujen i osjećan. niko nikad nije objasnia zašto živimo, umiremo, stvaramo, rušimo. zašto imamo potrebu za bogon. ali jedno znan, iman je i sama. šteta šta je ne ispunjavan ka nekad, to mi užasno puno fali. sad san više - manje u redu i mogu ovako govorit, ali opet znan da ću u prvoj krizi sklopit ruke i pogledat u nebo s nekon prokleton neobjašnjivon nadon. to ne mogu prihvatit kod sebe i jebe me u zdrav mozak. zbunjena san u svemu tome i luda šta se uopće zamaran ovakvin stvarima s 14 godina. jebi ga, po tome se nikad nisan uklapala u svoju ekipu. dolazi uskrs, a ja u ovako blagdanskon raspoloženju bojan jaja i razmišljan. mislin, šta ću srat da virujen u ovi blagdan? a opet ću okitit kuću malin pilićima i uredno posložit jaja u košaru. ručat ću za uskršnjim stolon s velikin osmjehon. bit ću ono šta moran bit i osjećat se neobjašnjivo dobro.
čovik je stvarno nešto ludo...
Post je objavljen 08.04.2006. u 17:11 sati.