Desiderata

Evo jednoga kratkog i od mene (posta, misim), premda ste vjerovali da to nećete doživjeti.
Naime, jučer sam se u šetnji gradom slučajno mimioišla s dvije prolaznice, na čijim je majicama pisalo gore u naslovu navedeno. Ne u isto vrijeme, u razmaku od nekih 10-ak minuta.
I sad mene zanima (zapravo, zanimalo me još jučer, no tek sad to dijelim s vama):
Što ženu može natjerati na ovako očajnički, da ne kažem slabouman čin nošenja još slaboumnije ideje?
I onaj jumbo plakat, koji kaže - WGW - jebeno dobro...
Ma možete ovo shvatiti kako hoćete, antireklama, gađenje, kako god... No mene jaaako zanima koja žena na ovom svijetu osjeća potrebu obznaniti svijetu da joj se taj dan (ili tih dana, ovisno mijenja li majicu tijekom PMS-a) svatko obraća na vlastitu odgovornost, te da ona sama tih dana za vlastite postupke odgovara pred nekim višim sudom?
Jer, općepoznata stvar je da je taj PMS katkad i kod gdjekoje žene gadniji i od južine u Dalmaciji.
Usputna digresija, apropos južine: U ono vrijeme su u Dubrovačkoj Republici postojali zakoni za pomilovanje ubojica, koji su ubojstvo počinili u dane južine. To im je, je li, bila olakotna okolnost, pa su se mogli ubijati kol'ko ih volja kad zapuše jugo, ionako se znalo da tad nitko nije sasvim svoj!
I onda mene živo zanima kakve ta majica misli (ili reakciju) izaziva kod jednog muškarca.
Prilazi li on toj ženi? Ja bih se, iskreno, dobrano razmislila (u slučaju da sam muškarac) bih li toj ženi prodala kokice na Cvjetnom. Jer muškarci znaju na koji se način PMS može prelomiti preko njihovih leđa.
A žene su ionako dovoljno bitchy katkad da se s PMS-om druge žene znaju nositi k'o da su i same u istom.
Unaprijed se želim ispričati svim blogericama koje eventualno imaju majice ovog sadržaja.
Ili pak njihovim sekama i frendicama.
Ovo nije ništa osobno.
Ali, cure...

P. S. Ispričavam se i gospodinu Vargeku, vjerojatno je na njega djelovala južina toga kobnog dana kad je ideja rođena.
I Severini, možda je ona u to vrijeme romanse bila nadahnuće. U PMS-u.

Jutros pootvaram sve vas koje redovito čitam i shvatim - divan dan! Sve se nešto super događa; hero pozvana na drugi krug razgovora, ddadd uz vašu nesebičnu pomoć i podršku usrdno radi na ovlaživanju drage (pa kako god da vi to shvatili) champs ima super aspektirane planete (jel' se to tako kaže?), jazzie ima čist stan i pišulinca za cimera (ja crvena od ljubomore!)bestijica uživa u tuđim sladostrašćima pogrešno shvaćenog predinfarktnog stanja (a jes' naivna, ha, ha!) i bez liječničke licence ide raditi po istom, demjan nas oplemeni suosjećanjem za sve one koji nemaju moć sami se suprotstaviti nepravdi... I ja se onda zamislim: Pa što bih ja lijepoga danas mogla lansirati? Imam puno ideja, čak katkad i zaspim razmišljajući o tomu što ću sutra okačiti na blog... ali uvijek sve rezultira istim - htjela bih sve svoje tokove svijesti komprimirati u jednu zbrda-zdola cjelinu, nek' svi vide koliko sam zbrčkana, pa nek' me savjetuju nešto... Kao, npr., kako se posložiti.
Stoga vam odlučim napisati nešto kratko, al' slatko. I dvoznačno. Bojim se da me djelomično obilježilo najmanje za još narednih par tjedana.
Nego, da se posložim i počnem.
Naime, ja radim u kolektivu koji uvelike ovisi o Amerima i njihovoj (samo)volji. Ne želim previše o tomu, no dovoljno je znati da mi u tom poslu bez njih doslovce ne možemo ni mrdnuti (a ni prdnuti). Oni o većini stvari odlučuju, počev od financija (gdje smo, naravno, mi ljudi od krvi i mesa najosjetljivi) preko personnel managementa i sl. I kao što, pretpostavljam, znate, 4. srpnja je njihov veliki državni praznik. Independence Day ili 4th of July. I kako se kod njih i svega na svijetu nad čime se vijori US-zastava toga dana ne radi, nije se radilo ni prekjučer, na taj praznik. Njihov najveći državni, nešto otprilike kao naš Dan državnosti.
I tako ja jučer bila na nekakvom prijemu povodom tog njihovog praznika i po milijunti put shvatila da smo bez njih i njihovog supervizorstva stvarno prepušteni na milost i nemilost samoupravljanju (karikiram, ofkors). A isto se pokazalo neučinkovitim, imali smo mi to samoupravljanje 45 godina. I shvatim da ništa ne shvaćam. Žele li ti ljudi nama dobro kad nam pomažu? Kako oni na nas gledaju? Kako gledaju na naše stručnjake, znalce, ljude s ekspertizom? Pokušavala sam shvatiti ono što već godinama uzimam zdravo za gotovo, jer ipak radim s tim ljudima. Pa o puno stvari niti ne razmišljam. Ne moram ni govoriti da velika većina tih Amera govori hrvatski, no nekako je per se jasno, jel'te, da se priča odvija na engleskom. I službena i neslužbena, i small talk i big issues. I meni to ne smeta. Ali me definitivno zaprepasti kad shvatim da poneki od njih govori i razumije i više od onog što bih ja kao Hrvat(ica) očekivala. Jer, zamislite što mi se dogodilo:
Ja sam s jednim kolegom (isto naš čov'k, Rvat) dogovarala nekakvu poslovnu večeru, gdje sam trebala dati odgovor na njegov prijedlog o tomu gdje će se ista održati. I bez velikog razmišljanja na njegov prijedlog ispalim:
"Okay, Murphy, što se mene tiče - ja sam otvorena za sve mogućnosti".
I u tom se trenutku pored mene progura nešto simpatično, proćelavo s golemim smajlom (po tom sam zaključila da poznaje Murphyja) i pita:
"Daaa? A koliko si otvourena?
Wtf?!
Nije valjda da je čovjek ginekolog u Hrvatskoj, pa zna da moraš biti dva-tri, kol'ko već prstiju, jel'te? Kako čovjek zna za takvu formulaciju (ne mogu reći da i moj 260m/ph mozak nije izgenerirao istu pokvarenu misao pri izgovaranju te vlastite rečenice, ali - otkud Ameru takvo nešto (čovjek je, navodno, u Hrvatskoj svega 3 godine)? Otvorena? Tri prsta? Pretpostavljam da je na takvo nešto mislio kad se nadovezao na moju otvorenost. Ili je pak moja mašta prepokvarena? Možda je čovjek mislio na istu onu otvorenost koju je moja semantika zastupala kad sam izgovarala tu rečenicu. Znači, semantika je govorila o otvorenosti za moguće scenarije, a pokvarena mašta je mogla doskočiti s otvorenošću, ili, nedobog, vlažnošću... ddaddove drage, he, he. Digresijica, ako mi dopustite: Svečano zaključujem da su nam posljednjih dana postovi malo horny, pa si uzimam pravo na isto.
"Happy Fourth of July, Des!", rekao mi je mali proćelavi (zeleni) nakon što nas je Murphy službeno upoznao, a meni je ladica još malo visjela nakon ovog njegovog poludrskog upada (i posljedičnog toka svijesti uslijed istog).
"Happy Independence Day, you alien".
Naravno, ovo iza zareza sam samo pomislila.
I tko kaže da Independence Day nije moguć! Pa mali zeleni su se već spustili iz svemirskih prostranstava!
No ovog puta iz američkih redova.

'Aida' je konačno sinoć zaigrala na Jarunu. Nakon svih (ne)vremenskih uvjeta koji su istu sprječavali da se održi po planiranom rasporedu u četvrtak. Bilo mi je neobično drago, što zbog frendice koja je sve to inicirala, što zbog sebe, koja sam se istomu rado priklonila.
Ukratko, 'Aida' je priča o egipatskim osvajanjima svega što je bilo uz obale Nila. Ipak, težište priče je zapravo više na ljubavi koja se rodi između mladog i naočitog egipatskog kapetana Radamesa (oh, Đani!) - i mlade ropkinje, nubijske princeze Aide (genijalna Renata Sabljak).
Znači, nekakva predvidljiva shema (dežavu, rekli bismo po narodski) - rat između premoćnog osvajača i slabog protivnika, te ljubav između dvoje mladih pripadnika suprotnih strana. Već viđeno, reći ćete?
Možda da. No ne ovako upakirano.
Ja sam se rastopila. Mjuzikl je, just for your information, napisao Elton John. Znajući što od takvog genijalca (ne) mogu očekivati, otišla sam na predstavu. I nisam zažalila. Tip je genijalac. Mislim, Elton.
Što se tiče interpretacije naših glumaca/plesača - to je nešto zbog čega sam ponosna kad vidim da mi Hrvati možda i nismo toliki pušioničari; da u našim redovima postoji umjetnička garda koja bez komplexa može parirati broadwayskoj, londonskoj, hamburškoj ili whatever. Ljudi stvarno glume, plešu i pjevaju. Ali stvaaarno!
Đani (Stipaničev, a tko drugi?) u ulozi Ramadesa je mamio ženske uzdahe, pa smo se ježile više od pogleda na njegov torzo, nego od stvarne hladnoće, dok je muški dio publike uzdisao na Danijelu (Pintarić - pobjednica 'Coca Cola Music Stars'), koja glumi ženu, egipatsku princezu, kiojom je on zaručen, i za koju se konačno nakon 9-godišnje veze i zaruka treba oženiti. No nekako mu se ne da (potvrđuje se teza o nelikvidnosti dugih veza, ne?), usprkos njezinoj savršenosti i ženstvenosti. Ona mu se čini preobičnom, razmaženom faraonskom kćeri. On se, zamislite, zaljubi u Aidu (Renata Sabljak - genijalka gdje god da zaglumi/zapjeva), nubijsku princezu. Ne znajući, naravno, da je ona to. Ona je za njega ropkinja. Ali ne bilo kakva. Ona je djevojka s bezgraničnom ljubavlju za svoj narod (ni ja ne bih izdala Gotovinu! Ne bih, maajke mi!, op. a.). I on se u nju smrtno zaljubi. I kad se ocu (glumi ga Ervin Baučić, bivši pjevač 'Hotline') opravdavao za svoju zabranjenu ljubav (nema veze s istoimenom sapunicom, op. a.), rekao mu je: "Aida je sve ono što sam ja oduvijek želio biti.", misleći pritom na njezinu odanost svom narodu i Nubiji.
A znate što mu je na ovo otac rekao? "Sine, pričekaj da se oženiš, pa onda možeš uživati u slobodi." Naravno, ne moram vam ni spominjati (nekako mi se čini predictible) da je starom bilo u interesu da mu se sin oženi faraonovom kćeri. Pa poslije može činiti što hoće.
Ma jel' molim te?!
Meni se u trenutku učinilo da iz ove rečenice progovara hercegovački ili vrgorački mužjak, ili, nedajbože, muški rod 20. st. in general! Kad tamo - toga je bilo u drevnom Egiptu tamo negdje u 5. st. pr. n. e.?! Omigod!
Muškići moji, nadam se da vas nije sve 'školovao' Radamesov tata. Jer ako jest, bojim se da se neću udavati. Što bih se ja udavala za tipusa kojeg će tek onda zavesti zov slobode?! Pa nis' luda!
Nego, nisam li ja malo skrenula s teme kritičarskog pera?
Bit će da jesam.
Bit će da je to zbog Radamesovog torza...
Ili famozne rečenice njegovog tate. One boldane.
Svakako pogledati.
Primjenjivo i na moderan život.
Preporučujem
Radames, vruuuće mi je!

Desi vs. Murphy.
Desi se opako zainatila pobijediti Murphyja. Premda to nikomu nikad nije uspjelo, Murphy je neuništiv.
U ringu je vruće, razjarena gomila navija. Ne zna se tko ima više navijača, ali k'o za vraga, čini se da Murphy vodi. Po milijunti put.
Desi ustaje, pokušava zadati udarac koji će ovoga barem na trenutak onesposobiti. Pa da taj trenutak iskoristi za knock out. No Murphy se ne da. Ustaje i pobjedonosno se ogleda oko sebe. Čini se kao da oklijeva, kao da će popustiti. Desi u čudu gleda kako se ovaj pogledom obraća publici, ne pribojavajući se pritom da će ga ona napasti s leđa.
Murphy uputi ubojit pogled publici, okrene se i - baaam!
I svima je jasno.
Bez odbrojavanja.
Murphy wins again.

Ova uvertira je izraz moga dubokog štovanja prema gospodinu Murphyju. Sigurno se i vi počesto susretnete s njim, ali se nikad niste obračunali. Niti pokušali. Jer izgleda da je to ipak unaprijed potpisan poraz.
Ja sam posljednja dva mjeseca ravnala po događaju koji je trebao biti sinoć. Jedan kulturnjački event na otvorenom. Zbog tog eventa sam propustila dvije druge stvari koje su mi se ponudile početkom ovog tjedna. Računajući da je ovo sinoć na otvorenom ipak najvažnije. A i frendici sam se bila obećala, ona u tom eventu ima posebnu ulogu. Pa kako bih joj onda mogla uskratiti svoju nazočnost na takvom nečem?
I tako, odbijem ja, između ostalog, i jednu divnu poluposlovnu večeru u divnom i skupom restiću sa stranjerosima. A vrijeme je još preksinoć pokazalo zube (nezapamćena oluja, Murphyjev uradak i ddaddov scenarij) i mogla sam po svemu pretpostaviti da će ovaj outdoor event biti odgođen. Ali tračak nade je postojao, pa nisam odustajala. Naravno, i zbog divnog prijateljstva i osjećaja obveze i poštovanhja koji prema istom imam.

Na kraju sam ostala i bez večere s Amerima i bez outdoor eventa. Odgođen za nedjelju. Sad se i frendica i ja osjećamo glupo. Posebno ona. Jer misli da mi je sjebala koncepciju. I da sam zbog nje ostala i gladna i kulturnjački neuzdignuta.
A u meni malo radi onaj vrag da volim tu i tamo svaliti krivnju na drugoga. Jesi, kriva si. No naravno, ne mogu joj to tek tako reći.
A šef jutros likuje, jer zna da sam zbog ovog eventa propustila večeru s njim i stranjerosima. A eventa nije bilo. A mogu zamisliti kako bi tek ona kolegica tuka likovala da zna...
"Ali, šefe, ovo sam već prije dva mjeseca bila dogovorila, nisam mogla otkazati takav događaj!"
Bilo je dovoljno da mi kaže što su papali. I da su stranjerosi, odnosno, jedan zgodni među njima, pitali za mene.
Pa da ja po stoti put zamrzim Murphyja i odlučim se ponovno obračunati s njim.
Ipak, nadam se da će u nedjelju biti milostiv.
I da će "Aida" ipak zaigrati na Jarunu.

Murphy, fuck off, I don't wanna stick to your law!