oblak...
veliki...
tamni...
gusti...
neprozirni oblak
sunce je sakrio...
i padala je kiša...
i gromovi nebo su parali...
i vjetar je nemilice bijes pokazivao...
i mala se ptica u kut sakrila...
i krila je sklopila...
i plavo se nebo nije vidjelo...
i drvo se slomilo...
i mrak je nastao...
i ja sam plakala...
Tvoja zauvijek...
zrakama te sunca jutrom dotičem
osjećaš li?
lahorom te ljetnim zorom ljubim
ćutiš li dodir taj?
morem plavim u podne te obavijam
znaš li?
sebrom te mjesečevim u san uvodim
mislima dotičem...
u suzi što obraz ti miluje
skrivena ležim...
u osmijehu tvome pjevam
radosna...
samo pomisli i tu sam...
s tobom...
dok sunce ne ugasi se...
svim te bićem volim...
i kad vječnost završi...
tvoja sam...
zauvijek...
Stotinu i jedna svijeća...
stotinu i jednu pjesmu napisat ću...
slovima od vatre
od grimizne krvi slovima
slovima žudnje
ljubavi linijama
stotinu i jednu pjesmu ispjevat će
srce moje...
uzet ću baklju
istine baklju
baklju iskrenosti
povjerenja u tebe
ljubavi baklju uzet ću...
tražit ću svijeće
svijeće srca tvoga
ljubavi svijeće
svijeće izgubljene...
neću stati dok ne nađem ih...
jurit ću autoputom do svijeća
do srca tvoga autoputom
do ljubavi tvoje cestom...
i nadati se
da će požar srca moga
upaliti stotinu i jednu
svijeću srca tvoga...
da srca će naša
zajedno gorjeti...
Sanjala sam...
tvoje usne boje zrelih trešanja
sanjala sam
kako dodiruju moje žedne poljubaca...
tvoje ruke meke poput kašmira
sanjala sam
kako prolaze kroz moju kosu boje sutona
tvoje oči boje kestena
sanjala sam
kako dugo gledaju moje prije poljupca
tvoje srce, srce sanjara
sanjala sam
kako gori, gori za mene, sanjala sam
i probudila se
s tvojim imenom na usnama
s tvojim mirisom u nosnicama
s tvojim osmijehom iz sna
s jastukom u rukama...
nisam bila tužna...
jer možda...
budna sanjat ću...
Tebi...jer te volim...
…izraz tvog lica dok čitao si plod moje ljubavi…pjesmu…tebi…divan…taj osmijeh…i iznenađenje…ali morala sam…reći ti…i drago mi je da jesam…
…zbog tvoje te iskrenosti volim još više…zbog razumijevanja koje si pokazao…zbog osjećaja posebnosti kojim si me obdario…
…i zapravo nije ni bitno što odmah nije postignut cilj…ovo je slađe…taj osjećaj da sada nakon toliko vremena šutnje znaš da te volim…osjećaj da je ostavljen prostor za završetak mosta preko oceana…ili to ipak nije bio ocean…nije ni bitno sada…
…i ponekad riječi jednostavno nisu adekvatne kao pokazatelj onoga što se u meni događa…jednostavno ih ne mogu izreći jer su suviše siromašne…ne mogu izraziti sve ono što je u srcu…ali ti si me razumio…i zato te još više volim…svojim si ponašanjem danas potencirao moju ljubav…
…imam vremena…koliko god trebaš…i čekat ću…dok ne pronađeš svijeće u svom srcu…da ih moji osjećaji zapale…čekat ću…jer volim te…svim srcem…sad i to znaš…napokon…
…prva si misao kad se probudim…
…posljednja prije no što san mi oči sklopi…
…razlog si mog osmijeha…
…izbrisao sve si moje tuge…
…u ponorima tvojih očiju dušu odmaram…
…tebi vjerujem…
…tebe sanjam…
…za tebe živim…
…jednostavno…
…volim te…
Rijeka
…voda…hladna voda koja izvire iz zemlje…i razlijeva se niz stijene…razbija se u tisuće kapljica…tisuće sitnih djelića… i ponovno se spaja u rijeku…bistru…čistu…hladnu…prelijepu…
…drvo…prastaro drvo…savijeno prema vodi…prema izvoru…i baš me zove da na njega sjednem…sjednem i promatram izvor…onako zamišljeno…daleko…pogleda uprtog u kristalnu vodu…u sjenke koje sunce stvara…u njegov odsjaj na staklenoj površini…u nekoliko pataka koje se igraju u vodi…i ta slika ispunjava praznine…bar neke…i poželim da osjećaj potraje….dugo…da zauvijek mogu osjećati kako mi vjetar miluje lice…kako mi nosi kosu…lagano…nježno…da kad god poželim mogu ruku spustiti u vodu i dohvatiti neki kamen…promatrati ga…prelaziti po njemu prstima…uživati u njegovim oblicima…uživati u hladnoći koja mi miluje boso stopalo…u travi koja ga škaklja…u pogledu na grane koje se njišu na povjetarcu…u šumu slapova…i slici duge u kapljicama…
…nikakve riječi ne mogu dovoljno izraziti osjećaje koji se u meni stvaraju…osjećaje koje prizor izvora budi…prizor početka…rađanja…koje traje…već stoljećima…prizor neopisive mirne ljepote…starog čamca privezanog za obalu…i vesla nježno položenog na površinu vode…vode koja ide…prema naprijed…kroz nova mjesta…kroz šume i livade…rijeke koja putuje u zagrljaj moru…moru za koje se rodila…moru u kojem će živjeti…kroz vječnost…
…recite mi…je li moguće sagraditi most preko oceana…je li ikako moguće…
Raskrižje...
…melodija tišine…filharmonija prirode…miris tople ljetne kiše koja mi sipi po licu dok sjedim na grani stoljetnog hrasta…prepuštena miru prirode…samo osjećam…upijam stvarateljsku energiju…i poželim zauvijek ostati ovdje…baš zauvijek…ali opet…ne bih željela propustiti ono što mi život nosi…što god to bilo…
Vjerojatno svima nekad dođe onaj osjećaj raskrižja…na kojem moraju odlučiti kuda će…taj je osjećaj u meni ovih dana…znam da sam dotaknula točku u kojoj moram odlučiti što ću…u kojoj moram preispitati svoje ciljeve i planove…u kojoj se moram definirati…
I dok me nebo umiva svojim suzama…razmišljam o tome…i ne znam što odlučiti…toliko je opcija za pregledati…toliko se toga nudi…a čovjek mora odabrati…i bojim se…bojim se da ne pogriješim u odabiru…ali opet…to će biti moje greške…na kojima ću moći naučiti…steći iskustvo…
Znam da moram krenuti…jednim od putova…ta ne želim cijeli život na raskrižju stajati…možda krenem prvim putem koji se nudi…onim kojeg srce želi…a možda i razum poslušam…zatvorit ću oči i ući u vlak koji kreće s najbližeg perona…vlak za negdje…vlak prema nekome…i vidjet ćemo…hoće li se srce smijati…ili suze pustiti…vidjet ćemo što novi dani donose…ali idem…možda se isplati hrabar biti…srce otvoriti…neću znati ako ne pokušam…vidjet ćemo…