***
gledala sam tišinu kako obavija zidove...
mirisala plamen svijeće što titrao je svoju priču...
slušala miris naranče što lijepio se po koži...
okusila vrelinu vode pod prstima...
zaronih...
slutila sam otkucaje srca...
sklopih oči...
osjećala sam tamu isparanu svjetlom plamena...
zaustavih dah...
srcem vidjela sam vječnost...
kap...kap...kap...
stvarali su se krugovi na vodi...
u sićušnim valovima dodirivali su koljeno...
sjećanje na još jedan kamen u vreći na leđima...
sinoć dodan ...
istančana osjetila...
mirisi...
zvukovi...
okusi...
tama
i u njoj baklja...
nijedna tama ne može pobijediti
sve dok u svjetlo vjerujemo...
osmijeh...
* * *
Danas mi je rođendan...prije točno godinu dana rodila se Desertrose...prije 365 dana ona je počela jedan novi svijet...u tom vremenu upoznala sam divne ljude...u tom vremenu prošla sam divne i one najgore stvari...bili ste tu...uz mene...postali ste dio mog života...moji prijatelji...u dobru i zlu...i nema riječi kojima bih vam dostojno mogla zahvaliti...uistinu ne postoje...neizmjerno vas volim i nadam se da ćete još dugo, zauvijek usudit ću se reći, ostati dio mene...
iskreno vaša, Desertrose
27.03.2007. u 23:15 | K | 28 | P | # | ^
Proljetna dobrodošlica...
Kazaljka požurena naprijed
jedan je krug preskočila
skratila noć
rastegnula dan…
Proljetna kiša milovala je obraze…
Vjetar je raznosio pramenove kose…
Oči sam sklopila…
Vrijeme je stalo…
Kazaljka pomaknula se nije
jednu dugu sekundu…
Dugačku dovoljno
da svemir u sebi osjetim
i jednu kap kiše
jedan tren
jednu vječnost
novo proljeće…
Žuto…
Zraka prvog jutarnjeg sunca
Bijelo…
Snijeg od latica procvale trešnje
Crveno…
Glavica prvog tulipana…
Zeleno…
Kapi kiše na tek rođenom lišću
Narančasto…
Smiješak nevena…
Ljubičasto…
Miris malene kraljice vrta…
Plavo…
Bistro proljetno nebo…
Dobro došlo divno šareno proljeće…
Moje srce dugo te je čekalo…
25.03.2007. u 20:01 | K | 16 | P | # | ^
San o budućnosti...
Zatvori oči...
diši sa mnom...
osjeti dodir zemlje
na kojoj stojiš...
osjeti dodir vjetra
koji kroz tebe prolazi...
podigni se s tla
i leti sa mnom...
nema granica...
možemo kud god želimo...
zapitaj se
što želiš raditi
gdje biti želiš...
smiješ to...
možeš...
svi su okovi skinuti...
svi zakoni porušeni...
jedan samo je ostao...
sloboda s krilima ljubavi
vijencem poštovanja...
krunom uvažavanja...
mrežom radosti...
pahuljama mira koje nas pokrivaju...
smijem se zraci sunca što igra se
u tvojim očima...
nisam više ispod...
nisi više iznad...
jedno pored drugog letimo...
tišina je sveta...
topovi ne pucaju...
majke ne plaču za djecom...
suze jedino zbog radosti dolaze...
smiješ drugačiji biti...
baš takvog te volim...
posebna smiješ biti sa mnom...
moja si dragocjenost baš takva...
stid je nestao...
zidovi mraka i neznanja vatrom slobode
porušeni su zauvijek...
ozdravljajući rane Zemlje
uživamo njene plodove...
nikome premalo...
nikome previše...
dovoljno svakome...
baš koliko treba...
i zajedno dišemo slobodu...
u novom svijetu...
čini ti se nemogućim?
pogledaj moj osmijeh...
sve je moguće...
ovisi samo o tome koliko to želiš...
želiš li takav svijet?
12.03.2007. u 21:23 | K | 27 | P | # | ^
Sjećanje...
Otvorila sam škrinju sjećanja...zavirilla u požutjele stranice zakopane prošlosti...ne tako davne...zastala sam na periodu snijega u kosi...zaluđenosti...uvjerenja da sve promijeniti mogu ...slatke gorčine...magle...kule...zidova...i trezora...nekih poljubaca...šetnje kroz djetinjstvo...738 dana...tada nisam razumjela...sada razumijem...mnogo toga...i mnogo bih toga drugačije...ali tko zna...tada možda ne bih bila ovakva...moram priznati...taj je period potaknuo proces promjene...tada sam razmišljati počela...odbacivati okove...i osjećati slobodu...letjeti...i voljela bih zahvaliti...no tko zna hoću li ikada više imati prliliku...možda je previše prošlo...možda sam previše rekla...možda sam u vrtlogu promjena zaboravila na to da bih i ja tebe mogla povrijediti...voljela bih...imati priliku to ispraviti...tko zna...možda odgovoriš na poziv...možda neka slova ponovno poteku...možda stranice nove ispisati se mogu...možda još uvijek si tu...bilo bi lijepo ispiti šalicu toplog napitka i pričati...o bilo čemu...danas ne bih navaljivala...danas bih se prepustila struji što venama je tekla...
...čudno je to...ponekad nas neka zrnca sa životnog pješčanika zateknu...probude neke zaboravljene (?) filmove...i neku žudnju...a kad su se događala, nismo ih vidjeli...postoji li neki sakriveni razlog za to...možda jednom saznam...danas, kao mnogo iskusnija...mnogo zrelija...drugačije gledam na svijet...i zahvalna sam što pokazao si izlaz...danas bih mnogo više dala, a mnogo manje tražila...ali vjerojatno je tako moralo biti...
***
svjetlo lampe
strelicama gađalo je tvoje oči
zagonetne
tamne
ponore strasti
tajni
tako privlačne tame
poput ledene vatre
strujala je krv mojim žilama
kidala niti
otpuštala okove
nemoj ni počinjati
ako ne želiš završiti
htjela sam ali nisam
danas bih slušala srce
i sagorjela
u vječnoj vatri
dok tamni je led padao po nama
jedne zimske noći
na opustjelim ulicama grada...
03.03.2007. u 19:37 | K | 30 | P | # | ^
