srijeda, 31.12.2008.
Sretna vam svima Nova i nek vam donese puno zadovoljstva!
Ove godine umjesto vivisekcije Stare playlista s kojom ulazim u sljedeću:
1. Digitalism - Anything New
2. The Higher - Insurance?
3. TV On The Radio - Lover's Day
4. Robert Randolph & The Family Band - Ain't Nothing Wrong With That
5. Halo33 - A Pain That Feeds
6. Abandoned Pools - The Catalyst
7. Digitalism - I Want I Want
8.The Bravery - Honest Mistake
9. Pure Reason Revolution - The Twyncyn/Trembling Willows
10.MSTRKRFT - Paris
11. IMA Robot - A Is For Action
12.!!! - Heart Of Hearts
13. Fleet Foxes - White Winter Hymnal
14. Digitalism - Idealistic
15. Bonus Track u obliku video isječka koji slijedi:
srijeda, 24.12.2008.
Savršen poklon za trideset Božića
Godinama i desetljećima pokušavala sam dati smisao ovom "roleplay" blagdanu. Lampice, borovi i darovi jednostavno nikad nisu ispunjavali funkciju objašnjenja iako je njih uvijek bilo daleko više nego priča o smislu. Za mene, Božić je nosio lice Charltona Hestona, Jamesa Stewarta, Davida Nivena i Roberta Powella, a ne lice bradatog debeljka u crvenom odijelu. Nerazumljivi apsurd činjenice da proslavljamo nečiji rođendan okruženi simbolikom koja u tu priču ne pristaje ničime svake me godine gurao sve dublje i dublje u potragu za značenjem, sve dalje i dalje od obitelji koja je forsirala formu ispred sadržaja.
Moja nereligioznost, jasno, nije u tome pomagala. Prilično je teško objasniti ljudima da ne pripadnost denominaciji ujedno ne znači i nedostatak vjere ili neosjetljivost na religijsku mitologiju.
A danas imam vlastito mladunče – mladunče koje pita sjajna pitanja i ne prihvaća polovne odgovore. Koje pita: „Zašto je tu ova travica?“ ili „Kako to da je magarac ispod bora?“ i „Kad ćemo i mi konačno staviti van lampice!?“ i zbog čijih pitanja konačno i moji roditelji imaju sluha za pripadajuće odgovore.
Nada, strpljenje i tolerancija su pronađeni smisao.
Iako ja mogu misliti da je najljepši dio Božića slaviti rođendan klinca čija je mama u devetom mjesecu trudnoće morala prijeći pol' države na magarcu, sa muškarcem koji je bio toliko dobar da oženi ženu trudnu s tuđim djetetom, da bi je rimljani upisali u cenzus i da je ideja o pojavi Bogočovjeka ne bi li se ustanovila nova pravila vjere u promjenjivom socijalnokulturalnom poretku najljepša i najromantičnija ideja od kad je ljudske povijesti, drugi ne moraju dijeliti moju fascinaciju. Drugima može Božić biti samo praznik poklona, polnoćke i prasetine. U nekom trenutku, ako čovjek ne izgubi nadu, možda pronađe i zajednički jezik koji svi uključeni mogu razumjeti – savršenu nagradu za uloženi trud.
petak, 19.12.2008.
"Morality is only moral when it is voluntary."*
Sjedila sam nekidan u društvu nekolicine poznanika koji se vole pohvaliti kako me "poznaju bolje i od mene same" i lagala sam ih k'o da sam na normu. Gotovo svaka rečenica iz mojih usta bila je laž, a one preostale stvari bile su toliko "out of character"* (referenca na Tim Rothov monolog iz filma Deceiver) da su djelovale kao najveće laži svih vremena (iako su bile objektivno istinite) i nitko nije dovodio moje riječi u pitanje. Blijedozeleno su me gledali i puštali da pričam, niti jedan nije otvorio gubicu i lanuo: "Daj, jebo te, ne seri više! To ni pas s maslom ne bi pojeo!"
Zašto je tome tako (osim očitog odgovora - da ih jednostavno boli kuk)? Zašto su ljudi sve nekritičniji? Zašto promatramo i jebe nam se za istinu?
*Lincoln Steffens
ponedjeljak, 15.12.2008.
„I wonder if Rita and kids would have liked fishing“
Prošle srijede gledala sam Dextera na RTL-u, epizoda Love American Style. Da se ne zanesem i počnem raspravljati nadugačko i naširoko o prekrasnosti izvedbe i predumišljaja iste, ovdje možete pročitati u detalje kako se odvijala ta epizoda, a eto ovdje i prvog posta u kojem spominjah Dextera. Ovdje je i jedna kritika ove epizode (i Dekstera uopće) s kojom se ne slažem, ali koja je izuzetno dobro napisana i zanimljivo predstavlja tematiku.
Dakle, romantika...
Kao što je vidljivo i u komentarima pod prethodnim postom–pitanjem, teško je definirati romantiku i strašno je subjektivna njezina interpretacija. Količina varijabli na koje valja obratiti pozornost zastrašujuća je samim brojem, a kamoli tek rasponom – od kulturoloških specifičnosti, sociološke podloge, očekivanja, iskustva sve do osobnih preferencija (kod onog neznatnog broja pojedinaca koji ih uopće imaju), ali je očigledno partikularizacija najzanimljiviji dio, što me dovodi do mog sljedećeg pitanja:
Zašto mislite da nema značenje? Ili da ne mora značiti (štogod to značilo)?
Ja, naprimjer,... ja volim vidjeti trud – drago mi je kad „znači“ i volim vidjeti da osoba ne određuje „baseline“ (početnu vrijednost) prema sebi (kao što je običaj u većine ljudi; „Mislim da je dobro ono što je meni dobro“, „Svidjeti će mu se ovo jer se meni sviđa.“) nego prema onome prema kome i za koga nešto radi...
...i zato mi je ova epizoda Dekstera jedno od najboljih djela tekstualno-vizualne umjetnosti uopće. Nešto je tako dirljivo i tako univerzalno ljudsko u potrebi da ugodimo da me rastužuje i razočarava svaki trenutak u kojem primjećujem da se ta potreba povlači u najskrivenije kutke duha pred aktualnim pritiskom današnjice da svatko za sebe nešto „zahtijeva“.
četvrtak, 11.12.2008.
Što znači "romantično"?
...
četvrtak, 04.12.2008.
Sad Santa
I've stumbled upon Willard Grant Conspiracy few weeks ago while listening to Richmond Fontaine radio on Last.fm and I was hooked. Did some reading, a bit more listening and finally decided to invest some time and money into attending their concert at SC last night (Dec 3rd 2008).
Quite more jazzy/bluesy than I actually expected them to be having heard their studio albums they proved to be peculiar and enchanting experience.
It was kind of like watching a living schism, paradox in flesh.
It started with watching annoyed, fat dude ambling through the stage to his chair and sitting down despondently and ended with his transubstantiation into desperate Santa stripped of his powers, fairytale creature barren to mere frame – to humane, to identifiable, to heartaching possibility of common experience – transubstantiation being fulfilled by Robert Fisher opening his mouth and singing – disturbingly, aching, wonderful.
I've listened to them stunned, my jaw hangin' open, bright-eyed and engulfed in wonder.
I've listened them make beautiful music.
