ponedjeljak, 15.12.2008.
„I wonder if Rita and kids would have liked fishing“
Prošle srijede gledala sam Dextera na RTL-u, epizoda Love American Style. Da se ne zanesem i počnem raspravljati nadugačko i naširoko o prekrasnosti izvedbe i predumišljaja iste, ovdje možete pročitati u detalje kako se odvijala ta epizoda, a eto ovdje i prvog posta u kojem spominjah Dextera. Ovdje je i jedna kritika ove epizode (i Dekstera uopće) s kojom se ne slažem, ali koja je izuzetno dobro napisana i zanimljivo predstavlja tematiku.
Dakle, romantika...
Kao što je vidljivo i u komentarima pod prethodnim postom–pitanjem, teško je definirati romantiku i strašno je subjektivna njezina interpretacija. Količina varijabli na koje valja obratiti pozornost zastrašujuća je samim brojem, a kamoli tek rasponom – od kulturoloških specifičnosti, sociološke podloge, očekivanja, iskustva sve do osobnih preferencija (kod onog neznatnog broja pojedinaca koji ih uopće imaju), ali je očigledno partikularizacija najzanimljiviji dio, što me dovodi do mog sljedećeg pitanja:
Zašto mislite da nema značenje? Ili da ne mora značiti (štogod to značilo)?
Ja, naprimjer,... ja volim vidjeti trud – drago mi je kad „znači“ i volim vidjeti da osoba ne određuje „baseline“ (početnu vrijednost) prema sebi (kao što je običaj u većine ljudi; „Mislim da je dobro ono što je meni dobro“, „Svidjeti će mu se ovo jer se meni sviđa.“) nego prema onome prema kome i za koga nešto radi...
...i zato mi je ova epizoda Dekstera jedno od najboljih djela tekstualno-vizualne umjetnosti uopće. Nešto je tako dirljivo i tako univerzalno ljudsko u potrebi da ugodimo da me rastužuje i razočarava svaki trenutak u kojem primjećujem da se ta potreba povlači u najskrivenije kutke duha pred aktualnim pritiskom današnjice da svatko za sebe nešto „zahtijeva“.
