Sjedila sam nekidan u društvu nekolicine poznanika koji se vole pohvaliti kako me "poznaju bolje i od mene same" i lagala sam ih k'o da sam na normu. Gotovo svaka rečenica iz mojih usta bila je laž, a one preostale stvari bile su toliko "out of character"* (referenca na Tim Rothov monolog iz filma Deceiver) da su djelovale kao najveće laži svih vremena (iako su bile objektivno istinite) i nitko nije dovodio moje riječi u pitanje. Blijedozeleno su me gledali i puštali da pričam, niti jedan nije otvorio gubicu i lanuo: "Daj, jebo te, ne seri više! To ni pas s maslom ne bi pojeo!"
Zašto je tome tako (osim očitog odgovora - da ih jednostavno boli kuk)? Zašto su ljudi sve nekritičniji? Zašto promatramo i jebe nam se za istinu?
*Lincoln Steffens
Post je objavljen 19.12.2008. u 14:47 sati.