srijeda, 28.02.2007.
Eris
Promatram te iz tišine.
Tužna si i plaha. Nježna.
Srce me vuče k`o željezna kugla
u dubine mora neizbježna.
More mojih strahova,
ta zipka ljepljivih sanja,
što naplavi na obale preotmem
da usamljenost postane manja.
utorak, 27.02.2007.
Kayleigh
Topla voda teče u raskošnoj kiši iz rasipalice tuša.
Na dlan uzimam šampon, perem kosu.
Igram se spužvicom.
Pjena.
Leđa. Trbuh. Noge.
Ispirem se, zatvorenih očiju dišem pod toplim slapom.
Pločice.
Okrenem se i poljubim ga u potpuno otvorenoj gesti. Izdignem se na prste i prislonim se uz njegovo mokro, toplo, mirisnom pjenom ponegdje pokriveno tijelo.
"Ti ostani još malo. Slobodno.
Ja moram ići."
Uz težak uzdah okrećem se i budim.
ponedjeljak, 26.02.2007.
Can you be helped?
DEPECHE MODE lyrics - "Walking In My Shoes"
I would tell you about the things they put me through
The pain I've been subjected to
But the Lord himself would blush
The countless feasts laid at my feet
Forbidden fruits for me to eat
But I think your pulse would start to rush
Now I'm not looking for absolution
Forgiveness for the things I do
But before you come to any conclusions
Try walking in my shoes
Try walking in my shoes
You'll stumble in my footsteps
Keep the same appointments I kept
If you try walking in my shoes
If you try walking in my shoes
Morality would frown upon
Decency look down upon
The scapegoat fate's made of me
But I promise now, my judge and jurors
My intentions couldn't have been purer
My case is easy to see
I'm not looking for a clearer conscience
Peace of mind after what I've been through
And before we talk of any repentance
Try walking in my shoes
Try walking in my shoes
You'll stumble in my footsteps
Keep the same appointments I kept
If you try walking in my shoes
If you try walking in my shoes
Try walking in my shoes
Now I'm not looking for absolution
Forgiveness for the things I do
But before you come to any conclusions
Try walking in my shoes
Try walking in my shoes
You'll stumble in my footsteps
Keep the same appointments I kept
If you try walking in my shoes
You'll stumble in my footsteps
Keep the same appointments I kept
If you try walking in my shoes
Try walking in my shoes
If you try walking in my shoes
Try walking in my shoes
petak, 23.02.2007.
Što se babi htilo to se babi snilo ;-)
Konačno, nakon nešto više od 2 dana, opet mogu sjediti.
I, kako se kaže; "ko s djecom liježe popišan se budi", i ovaj je put Gripa Virusković pokazala da će ona pišati na sve strane sve dok ne popuste i najjači imunosni sustavi te za nju proizvedu novu dozu zaraze, što je na kraju i bilo. Taman kad sam svoju Čarobnu Kornjaču ohladila na neku prihvatljivu temperaturu padoh u krevet te se pozabavih proizvodima pregrijanog mozga... i to jako zanimljivim mogla bih konstatirati.
I tako danas malo idiosinkrazija za van.
Prije nekih desetak godina, kada sam prvi put pročitala Simmonsov Hyperion, dobila sam nekakvu gripičnu groznicu. Općoj malaksalosti i osjećaju crkotinosti brzo se pridružila i visoka temperatura i tada sam prvi put skužila da je moj pregrijani mozak sposoban za izrazito interesantne i zgodne stvari u pregrijanom stanju. Dvije riječi:
vividne halucinacije
da, toliko je nezdravo koliko i zvuči.
Da pojednostavim; kroz vrijeme provedeno pod visokom temperaturom između svake dvije doze protuupalnih spuštača temperature moj je mozak od jedne izrazito predivne knjige proizvodio film koji bi si i Peter Jackson samo mogao poželjeti. To je dakle, čistom slučajnosti, ispalo iznimno dobro i duboko zadovoljavajuće iskustvo, ali ovaj put bilo je još bolje.
Čak i da sam znala da me slijedi dva dana krevetnih halucinacija, ne bih se mogla bolje pripremiti. Taman prije no što ću se ugrijati do previše radila sam malo istraživanje na temu Karl Urban.
Malo je reći da su u snovima svi gimnastičari i da viagra sposobna proizvesti takav učinak još nije izmišljena.
A sad sigurno drugačije doživljavate i gorenavedeni termin "krevetne halucinacije" ;-)
Sad mi treba još bar dva dana odmora od ovog iskustva.
utorak, 20.02.2007.
Nije, dakle, piknik...
...imati 2,5 godišnjakinju s temperaturom 40+ doma na liječenju od gripičnosti.
Ali, eto, vrijeme ide...pa da malo vidite čime se ja bavim u pauzama bedinanja, eto jedne fotkice.
Upaljač je dodan kompoziciji za osjećaj mjerila.
I da, JA sam najgori fotograf na svijetu.
subota, 17.02.2007.
Ma bravo hrvatska policijo i još veći bravo urednicima silnih priloga
I tako smo jučer bili preplavljeni izvješćima o pucnjavi u Splitu.
Mrtvi, ranjeni, šteta, a konačno i neki uhvaćeni kriminalci.
Između ostalih, jedan od tih priloga mi je baš zapeo za oko; onaj u kojem muški prijatelj ustrijeljenog mladića bez srama plače pred kamerama. Muške ljude baš nemamo prilike jako često vidjeti da plaču ni u potaji svog doma, a nekmoli na televiziji. Priznajem, bilo mi je žao...sve mi se srce paralo...
I onda...par sekundi kasnije, prilog završi i dođe mi da poludim. Ali skroz.
Ne poznajem te ljude. Ne znam situaciju u kojoj su se nalazili, niti okolnosti samog zločina. Ne znam ništa niti o akterima sukoba koji sad sjede u prostorijama istražnog zatvora.
Sve to dakle, ne znam, ali zato što su mi informacije ovako krasno servirane, bez imalo takta i zadržavanja objektivnosti prema događajima, dok se okolnosti ne provjere i krivnja ne dokaže, ja bih sad, da me netko pita mogla bez grča i razmišljanja reći;
"...eto potukli se dileri i narkomani...koji se nisu sami međusobno poriješavali, te će vala riješit` naša vrla sposobna policija"
I TO, ljudi moji, meni nije u redu.
Tako se ne prenose informacije.
Ti ustrijeljeni klinci...narkomani i dileri ili ne...sad kad su takvima pokršteni u svim javnim glasilima većini će ljudi takvi ostati u sjećanju.
Ako i kada se pokaže da možda i nisu bili takvi, to više nitko neće slušati.
A još se ni tinta na zapisniku očevida nije osušila.
četvrtak, 15.02.2007.
Popušit ću ti, Johnny, ako obećaš da me nećeš oženiti
Pogledala sam The Libertine.
Iako nisam preveliki ljubitelj kostimiranih stilskih djela, moram priznat da me ovo, nježno i polako, gotovo neprimjetno, oborilo s nogu. Gotovo kao tajna zaljubljenost koju posljednjem priznajemo sebi.
I stoga... donosim malo zanimljivih trivijalnosti, a odlučite li se na gledanje, priča ovdje ostaje netaknuta.
Dakle, The Libertine je kazališni komad Stephena Jeffreysa, koji je i scenarista ovoga filma. Interesantno je da je on prije sudjelovanja na filmu svoju dramu imao prilike i predstaviti engleskoj kazališnoj publici, gdje je glavnog lika tumačio sjajni John Malkovich, a koji potom u filmu preuzima potpuno drugu ulogu. U suradnji s Malkovichem komad je u kazalištu pripravljan i prepravljan, zapanjujuće, na radost svog autora. Jasno, iako to sada zvuči prst-u-oko nebitno, gledajući film sve kockice padaju na mjesto i bez posebnih priprema možete vidjeti svu prekrasnost Jeffreysove adaptacije scenarija.
S druge strane, Laurence Dunmore, inače grafički dizajner, na jednom snimanju reklame toliko se dojmio Johnnyja Deppa da ga je Depp preporučio producentima i tako mu omogućio da se u tren oka pretvori u filmskog redatelja.
I to ne bilo kakvog filmskog redatelja....već onog čija režija nesumnjivo otkriva njegovu bogatu intuitivnost, smisao za prikladno i pažnju prema detaljima koja graniči s pedanterijom. Ono što se mene posebno dojmilo njegova je sposobnost promatranja stvari i osoba u kadru kao predmeta što čini njegovu kompoziciju punom života, a s druge stane čini scene nizom sjajnih fotografija.
Filmsko osvjetljenje, za razliku od uobičajenog, gotovo je u potpunosti napravljeno pomoću svjetlosti svijeća što filmu daje neodoljivo ozračje bliskosti, a koje ukomponirano s kazališnim nastupom te snimanjem kamerom iz ruke pruža gledaocu nepobitni doživljaj boravka na sceni, među glumcima, poput tajne prisutnosti.
Zanimljivo je i da je gotovo 7 tisuća funti potrošeno za stvaranje dima/magle izgaranjem jestivog ulja.
Naposljetku, nekoliko riječi i o glumcima...Samantha Morton, ne toliko nova koliko manje poznata glumica, zamijećena kao Agatha u Minority Reportu ovdje je zablistala sjajem neprispodobivim usporedbi. Njeno istinsko oživotvorenje lika zapanjujuće je tim više što joj je partner poslovično odlični Johnny Depp, a ona uspjeva zadržati mjeru i u izvedbi taman je toliko velika da ga ne zasjenjuje.
utorak, 13.02.2007.
Svaki dan naučim nešto novo...
...pa evo i vama jedan prijedlog za googlanje.
CFNM
Da ili ne?
Čemu sve to?
Vaša šalica čaja ili 13o prase?
I koji je smisao svijeta i života, ono,...ali stvarno, ono...kad se dugo i duboko u to zagledaš... je li unutra bit ili bitak?
Akcident, antecedent ili samo akompaniment?
Svi su komentari dobrodošli, a replike nasušna potreba.
ponedjeljak, 12.02.2007.
"10 razloga..." redux
Na početku, zahvaljujem svima koji su se javili poslje petkovnog filma (koji je naravno uobičajeno kasnio i NIJE počeo u 20:05 kako su najavili) i prenijeli mi svoje viđenje sukladnosti moje preporuke s njihovim dojmom o filmu. 
Najbolji dijelovi:
Bianca: Postoji razlika između sviđanja i ljubavi. Recimo; sviđaju mi se moje Skechersice (cipele), ali volim svoj Pradin ruksak.
Chastity: Ali ja volim svoje Skechersice.
Bianca: To je zato jer nemaš Pradin ruksak.
Tata: I,... kamo se ide?
Bianca: Pa ako baš moraš znati...idemo učiti s malom grupom prijatelja.
Tata: Drukčije poznatom kao orgije?
Chastity: Gospon Stratford, pa to je samo zabava.
Tata: A pakao je samo sauna.
Kat: Mi sad idemo.
Tata: Ajd dobro, samo minuticu. Bez cuganja, bez drogiranja, bez ljubljenja, bez tetoviranja, bez pirsinga, BEZ ritualnog klanja životinja bilo kakve vrste... oh Bože, pa dajem im ideje.
Eto toliko.
Bilo kako bilo, moja je kolekcija filmova sve tušća kako vrijeme prolazi, pa je tako i ovo jedan fat-free dodatak koji me iznimno razveselio.
četvrtak, 08.02.2007.
Memento mori
Danas sam isprobala nešto novo.
Nešto što, ne bi vjerovali, nikad prije nisam.
Samo da se zna...biti u krivu nije mi strano, a bogami niti priznati isto. Kako bi rekao csi Grissom: "I'm wrong all the time. It's how I get to right. ". Ali, ali... ako objektivno (što će reći dokazljivo) jesam u pravu, onda najčešće zahtjevam da mi se prizna ta činjenica.
I tako...što se točno dogodilo:
Okrivili su me da sam napravila nešto što nisam. Za ovu priču uopće nije važno što pa bi to bila prevelika digresija. Jasno, provjeriti jesam li ili nisam odgovorna nije preveliki problem, ali je zasigurno veći napor od ne učiniti ništa. Pa je učinjeno ništa.
Sa druge strane ja ovaj put nisam inzistirala na provjeri jer sam htjela vidjeti kuda će to odvesti (eksperiment u prirodnim uvjetima ;-)).
Tu je sad s moje strane moguće napraviti 4. stvari:
1. ništa
2. braniti se kako znaš i umiješ uz dostupne argumente
3. reći " ma boli me dupe, misli kaj hoćeš"
i
4. ispričati se (što ustvari znači da priznaješ ono što nisi učinio)
Obično mi ovaj 4. odgovor niti ne padne na pamet. Bit će da je to zato jer je tako daleko od logičnog tijeka stvari. U stvari, ne mogu se sjetiti niti jednog suvislog razloga zašto bi to čovjek napravio. Neki možda misle da je to suvislo napraviti "zbog mira u kući", ali ne bi se složila. Takva se stvar uvijek vrati kad se najmanje nadaš i ugrize te za guzicu. Pa si onda dvaput kriv. Jer si Lažljivac i Budala.
Ali ovaj put sam se odlučila baš za taj...prvi put u mom svjesnom životu.
Rekla sam: "Oprosti."
I bilo je groooozno!
Tek sad razumijem što znači engleski izraz "violently ill". Želudac mi se prevrnuo, zgrčio i svezao u čvor, sve u isto vrijeme. Žgaravica (koju inače nemam) mi je u sekundi spržila sve do korijena jezika. Ruke su mi se tresle i nestalo mi je zraka i sve to dok mi je mozak na sve moguće načine slao poruku "pa koji ti je jarac, zašto si to učinilaAaaaA?!".
Grozno iskustvo.
Mislim da ću ga ubuduće zaobići.
srijeda, 07.02.2007.
I want you, I need you, oooh baby, oooh baby
Iako ne mogu baš reći da to volim raditi, danas jedna preporuka.
Ta da!
09.02.2007. (ovaj petak) na 1. programu HTV-a u 20:05 biti će film 10 razloga zašto te mrzim.
Svi koji su se u ovom trenutku sa zgražanjem primili za glavu i stali zapomagati, smirite živce...nisam ni ja ljubitelj teen filmova sumnjivo ljigave romantično-komedične tematike...ali, ne bi vjerovali, nije ni to takav film.
Ovo je jedan od ukupno dva podnošljiva teen-romantično-komedična filma koji ne samo da je zgodno napravljen već je i istinski humorističan te ga je zanimljivo pogledati i zbog stavljanja u perspektivu karijera holivudanaca Julije Stiles i tada friškog holivudanca, tek uvezenog iz Australije, Heatha Ledgera.
Film je inače osuvremenjena adaptacija Shakespearove Ukroćene goropadnice što je onima koji se pale na "visoku kulturu" zasigurno plus.
A plus je što se ovdje može uživati i u prikazu kreativnog roditeljstva.
Neću više puno o tome, da si ne pokvarim veselje, ali ipak ću vam otkriti još jedan vaaažan razlog zašto bi ga valjalo pogledati.
Kod gledanja obratite pozornost...u ovom filmu se konačno izrijekom navodi koja je razlika između sviđanja i ljubavi.
utorak, 06.02.2007.
Pravi mem... i nisam odoljela
Izlazeći iz haustora laštim poštanski ormarić rukavnim rubićem od umjetnog krzna i provjeravam šminku.
"Maco, super izgledaš.", dobacujem odrazu i izlazim na pločnik.
Ugledam je, odmah.
Izuvam cipele i, mada je vani temperatura blizu nule, s cipelama u ruci šuljam se unutar tanke trake mraka uz rub zgrade.
Stojim u dovratku haustora.
Iskorištavajući zaklon nailazećeg kombija pretrčavam ulicu i uskačem u prugu tame između parkiranog auta i drveta. Bacam kratak pogled provjere i stiskajući zube zaustavljam nadolazeću provalu psovki.
Pali cigaretu. Osvrće se.
U žustroj tišini čujem samo rafale vlastitog srca tjeranog iznenadnom poplavom adrenalina. Spuštam se u čučanj i u sebi brojim naniže od deset. Sitan šljunak bode me u meku kožu između palca i drugog nožnog prsta. Trpim.
...dva...jedan...još jedan pogled provjere i nečujnim kasom smanjujem razdaljinu grabeći preko trave. Tiha i amortizirajuća trava, ne šumi izdajnički poput drobljenog šljunka parka. U nadi da neću nagaziti ništa više amortizirajuće od hladne zemlje uspješno se dokopavam zadnjeg komadića tako potrebnog mraka iza stabla velikog drveta.
Sada samo još malo strpljenja. Obuvam cipele.
Gledam je.
Ona puši, tapkajući promrzlim nogama. Osvrće se i kreće prema rubu pločnika isisavajući posljednje gutljaje budnosti iz dogorjele cigarete,...kreće prema meni.
Tanahnim plesom obilazim drvo, jedino što nas još dijeli, i dok ona podiže cipelu u pokušaju gaženja usahnulog opuška, bacam se na nju izvan ravnoteže, gurajući je u mrak.
Pada na koljena.
Pogađam je koljenom u glavu. Prevrće se i dahće, iznenađeno hvatajući zrak. Ne časeći časa štiklom joj izbijam zub, a oštri brid cipele razderuje joj arkadu. Šutam je nezadovoljno još par puta prekidajući njeno tiho jecanje i na kraju joj zabijam dvanaest centimetarsku petu u neoprezno spušten dlan. Okrećem se i izlazim pod blistavo svjetlo ulične rasvjete ležernim pokretom popravljajući nestašni pramen kose.
Izdaleka se čuje usporavajuće prilaženje auta i tiho repetitivno škljocanje žmigavca. Auto se zaustavlja. Spušta se staklo suvozačkog prozora.
"Dobra večer, gospodo! Jeste li za malo zabave?"
"Koliko?" pita promukli muški glas kroz opuštajuće predenje automobila.
"Za sve vas?"
"Tristo?"
Sa širokim osmjehom uskačem na stražnje sjedalo, iz torbice pecajući cigaretu grimizno nalakiranim noktima.
Dok mi crnokosi suputnik drhtavim rukama pali cigaretu zipo upaljačem osjećam kako me ona gleda iz mraka očima široko raskolačenim poput tustih paukova u mreži rastopljene maskare.
A stoput sam joj rekla da je ovo moj ugao.
(ovaj mem je doplutao od kombinacije tajpvrajter & stroke. Zahvaljujem na inspiraciji ;-)) , a osim kod njih pričice možete vidjeti kod: slatke žvakice, Iride, Gjure, svjetioničarke, Bbopa, 2trefa, Athene Air, Lisaae, funnylittlefroga, Trenka, bronzike, Miloua, danzametaka, lava A., Psihosomata i Vilenjaka
ponedjeljak, 05.02.2007.
Pejzaž
Pita: "Kaj si ljuutaAa?!"
Poklanjam mu pogled pun suhe iscrpljenosti.
Vozeći ovaj ferari ludosti autocestom za Presvetu Katatoniju izlaz za Ljuta prošla sam prije pola sata.
Baš kao i izlaze za Bijesna, Izvan Sebe i Luda k`o batina.
Sad me već boli pička za to kaj-kako i ko-kome.
Daj stari, nabavi si život. Pročitaj knjigu. Odjebi.
Visokim skokovima.
Da ti se uši vijore u zlatu sunčeva dolaska poput tisuća duginih zastava.
