Danas sam isprobala nešto novo.
Nešto što, ne bi vjerovali, nikad prije nisam.
Samo da se zna...biti u krivu nije mi strano, a bogami niti priznati isto. Kako bi rekao csi Grissom: "I'm wrong all the time. It's how I get to right. ". Ali, ali... ako objektivno (što će reći dokazljivo) jesam u pravu, onda najčešće zahtjevam da mi se prizna ta činjenica.
I tako...što se točno dogodilo:
Okrivili su me da sam napravila nešto što nisam. Za ovu priču uopće nije važno što pa bi to bila prevelika digresija. Jasno, provjeriti jesam li ili nisam odgovorna nije preveliki problem, ali je zasigurno veći napor od ne učiniti ništa. Pa je učinjeno ništa.
Sa druge strane ja ovaj put nisam inzistirala na provjeri jer sam htjela vidjeti kuda će to odvesti (eksperiment u prirodnim uvjetima ;-)).
Tu je sad s moje strane moguće napraviti 4. stvari:
1. ništa
2. braniti se kako znaš i umiješ uz dostupne argumente
3. reći " ma boli me dupe, misli kaj hoćeš"
i
4. ispričati se (što ustvari znači da priznaješ ono što nisi učinio)
Obično mi ovaj 4. odgovor niti ne padne na pamet. Bit će da je to zato jer je tako daleko od logičnog tijeka stvari. U stvari, ne mogu se sjetiti niti jednog suvislog razloga zašto bi to čovjek napravio. Neki možda misle da je to suvislo napraviti "zbog mira u kući", ali ne bi se složila. Takva se stvar uvijek vrati kad se najmanje nadaš i ugrize te za guzicu. Pa si onda dvaput kriv. Jer si Lažljivac i Budala.
Ali ovaj put sam se odlučila baš za taj...prvi put u mom svjesnom životu.
Rekla sam: "Oprosti."
I bilo je groooozno!
Tek sad razumijem što znači engleski izraz "violently ill". Želudac mi se prevrnuo, zgrčio i svezao u čvor, sve u isto vrijeme. Žgaravica (koju inače nemam) mi je u sekundi spržila sve do korijena jezika. Ruke su mi se tresle i nestalo mi je zraka i sve to dok mi je mozak na sve moguće načine slao poruku "pa koji ti je jarac, zašto si to učinilaAaaaA?!".
Grozno iskustvo.
Mislim da ću ga ubuduće zaobići.
Post je objavljen 08.02.2007. u 10:49 sati.