subota, 17.02.2007.
Ma bravo hrvatska policijo i još veći bravo urednicima silnih priloga
I tako smo jučer bili preplavljeni izvješćima o pucnjavi u Splitu.
Mrtvi, ranjeni, šteta, a konačno i neki uhvaćeni kriminalci.
Između ostalih, jedan od tih priloga mi je baš zapeo za oko; onaj u kojem muški prijatelj ustrijeljenog mladića bez srama plače pred kamerama. Muške ljude baš nemamo prilike jako često vidjeti da plaču ni u potaji svog doma, a nekmoli na televiziji. Priznajem, bilo mi je žao...sve mi se srce paralo...
I onda...par sekundi kasnije, prilog završi i dođe mi da poludim. Ali skroz.
Ne poznajem te ljude. Ne znam situaciju u kojoj su se nalazili, niti okolnosti samog zločina. Ne znam ništa niti o akterima sukoba koji sad sjede u prostorijama istražnog zatvora.
Sve to dakle, ne znam, ali zato što su mi informacije ovako krasno servirane, bez imalo takta i zadržavanja objektivnosti prema događajima, dok se okolnosti ne provjere i krivnja ne dokaže, ja bih sad, da me netko pita mogla bez grča i razmišljanja reći;
"...eto potukli se dileri i narkomani...koji se nisu sami međusobno poriješavali, te će vala riješit` naša vrla sposobna policija"
I TO, ljudi moji, meni nije u redu.
Tako se ne prenose informacije.
Ti ustrijeljeni klinci...narkomani i dileri ili ne...sad kad su takvima pokršteni u svim javnim glasilima većini će ljudi takvi ostati u sjećanju.
Ako i kada se pokaže da možda i nisu bili takvi, to više nitko neće slušati.
A još se ni tinta na zapisniku očevida nije osušila.
