Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Onako s jutra još za rana, u rosno i tiho jutro one su se skupile u našem dvorištu. Razgovor ispod glasa, kao da bi ikoga mogle probuditi jer svi u kući već su bili spremni. Motike su spremne, dobro naoštrene za težak posao koji ih je čekao. Tri je kilometra trebalo prijeći pa onda još oko pola kilometra uz brdo do vinograda. A bilo je lijepo biti u vinogradima. S vrha brda vidjelo se cijelo selo tamo u daljini sve dok se akacije nisu ozelenile i rascvjetale i trešnje zamirisala cvjetovima. Njihove bi krošnje tada skrivale pogled. Pčele i bumbari su u rojevima oblijetali svaki cvijet ne znajući da će tako nama osigurati bogati urod trešanja u lipnju. Tamno crvenih krupnih, sočnih trešanja kojih nigdje drugdje takvih nije bilo, samo na brdu, u vinogradima. Na brdu su bili najbolji vinogradi, najbolje trešnje, najbolji dud. Crni dud, zapravo tako tamno plav da je bio skoro crn. Sladak i nikada ga se nije moglo prestati jesti iako su nam i prsti i usne, jezik i zubi bili crni, nas to nije smetalo jer Rihterov dud je bio jedinstven.
Žene nisu previše marile za dud, samo mi djeca koja su ponekad išla zajedno s njima jer ih doma nije imao tko čuvati. Ukućani su odlazili svaki na neke od njiva u to vrijeme okopavanja. One, žene, na brdu u okopavanju vinove loze, imale su svoje razgovore, svoje šale, smijeh i pjesmu iako je na našem brdu, to bio težak posao, one su i pjevale. Valjda su tako lakše podnosile sav taj teret, mukotrpnog dana. Kopale bi red za redom i gotovo da ne bi stale na odmor sve dok vinograd nije bio okopan. Čekali su njih i drugi poslovi kada se sa brda vrate, no razgovori nisu ni u povratku prestajali.
Danas malo tko s kim razgovara onako po starinski. Zastani pa pričaj i ne misli da će vrijeme pobjeći. Ne danas toga nema, svi smo kao na tekućoj traci. Stalna žurba jer i ovo i ono i sve nešto pa kako stići još i razgovarati. Napišemo poruku, svi imamo spravice u džepu koje zamjene pogled oka i uporno se pravdamo kako danas nemamo vremena, ali svakako prvom priliko bude…
Onda dođe trenutak kada te prilike više nema i žao nam je, i dajemo sami sebi riječ promijenit ćemo to prvom prilikom, ali… uvijek taj ali, zar ne?
One su okopavale vinograde, ustajale u cik zore dok je još rosa svjetlucala na travkama i razgovarale, smijale se, šalile i pjevale, o da one su pjevale.
