ZA LJUBAV U SLIKAMA SJEĆANJA
I jutro i dan i sve dane da mi je preskočiti,
da mi se probuditi tamo negdje od prije,
još prije tog jutra kada je sve krenulo,
krenulo kao san, kao bajka još ne ispričana.
Da mi se vratiti u dane od prije tvog pozdrava,
onih riječi što upola ne razumjeh,
da mi se vratiti.
Sve bih drukčije, baš sve bih sada
samo da mi se vratiti.
I dani, mjeseci,
a i godina me dohvatila kao grč u utrobi.
Drži, steže, veže i ruje kroz tijelo
kao rovac kada zemlju razgrće,
a ja se branim, branim se suzama.
Možda smo mogli, možda da si imao nadu,
možda da sam nadu imala, da sam pokušala,
ali nisam znala kako, nisam znala zašto sada,
zašto i od kuda izranja ruka što te prisvaja, odnosi,
a ja te ne mogu zadržati jer riječi više ne pomažu,
riječi su samo zvuk bez sadržaja.
I gledam te jutros ponovo, i znam to više nisi ti.
Ništa ostalo nije od onog dana, onih riječi
što razumjela nisam, tada, a sada ih suzama
razumijem.
Ruka u ruci kao spona, kao nedjeljivo, kao mi,
volio si gradom tako, kao da ništa ne može odvojiti
ni ruke, ni spone, nedjeljivo.
Tražim ruku, tražim osmjehe ostavljene po ulicama,
poglede u izlozima i dodire po stolovima
gdje odlazili smo jer volio si pub i ljude u njemu.
Razgovarao sa potpunim strancima kao da se
savršeno dobro poznajete
i smijao se mom čuđenju, nevjerici dok sam te
promatrala u žaru vaših razgovora.
Sve je nestalo, ukradeno iz slika sjećanja,
sve je nestalo prije svitanja dana
kada posvuda o ljubavi govore,
kada ljubav o ljubavi pjeva i daruje,
i daruje sebe,
a ti,
svojom ljubavi moj život
ponovo si vratio k sreći
vjerujući u sutra, u još desetak,
desetak naših, najljepših.
Danas te više nema.
Svratit ću u
Mali Medo i kao nekad
nazdraviti Crnom Kraljicom,
reći:“ Slŕinte „ za nas,
za ljubav koja je ostala
u slikama sjećanja.
( prva godina nakon )
|
