< | kolovoz, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Već nekoliko mjeseci razmišljam o lipama, ali ne o stablima lipa koje su ispred kuće moje slavonske rasle i zanosne mirise širile. Ne razmišljam o cvjetovima lipa i čaju kojeg smo cijele zime pili jer zdrav je, za srce, za prehladu, za hunjavicu, zdrav je. Ne ja ne razmišljam o tim lipama nego o sićušnoj maloj lipi, lipici koja je prva jedinica našeg numizmatičkog kompleta. Dakle da li ste znali da od 2010. g. 1-5 lipa nije puštena u opticaj već ih možete kupiti samo u kompletu. E sad, ako lipe nisu u opticaju zašto se uporno koriste kao sredstvo plaćanja iako nećete nikada platiti 10,49 kn već urednih 10,50. I tako ja sebi lagano krenem računati koliko za jednu godinu ostavim u mom dućanu tih lipa koje nisu u opticaju. Uzela sam samo 4 artikla dnevno po jednu lipu pa mi je ispalo 14,4 kn, a tko je ikada plaćao 2 ili pet lipa. To ne želim računati jerbo će me meinfarkt, a to bi se onda računalo u kunama troška. Zbog tih zakidanja nastojim uvijek plaćati karticom. Na kartici vas ne mogu pljačkati, bar ne vizualno. Niti ne pokušavam zamisliti koliko svi vele-lanci u jednom danu u ovoj nam siromašnoj zemlji pokupe izvanrednih prihoda. Što o svemu misle naši uvaženi državnici ne treba ni pitati jer za njih jedna lipa je samo broj u HR-numizmatici. Plaćajte karticama i najmanje iznose. |
MJESEČEVI DVORI Prema istoku se kreće okrugao kao kruh moje omame koji se uvijek za punog mjeseca bolje digao. Čudno je to jer sjetih se da ni kao dijete nisam mogla mirno spavati pa mi nikako nije jasno kako se to onda tijesto lijepo dizalo, raslo da bi čak iz korita u kojem ga je omama mijesila znalo bježati van opušteno na neki način smireno. Vidjeh neku večer prije mraka, u sumrak, dvore oko mjeseca. Sjajne dvore pa se sjetih kako su za mjesečine što dvore ima oko mjeseca i naši dvori bili drukčiji, prepuni sjena i kao da je sve živjelo nekim posebnim životom dok se mjesec smiješio u svojim dvorima. Svi smo se nekako čudno ponašali i staro i mlado i živine u svojim dvorima kao da nam mjesec nije dao mira za dobar san. Kao da nas je trebao da mu osamljenost ispunimo pa nas svojim srebrom srebri i miluje, i smiješi nam se, i poziva u dvore svoje iako zna nije nama moguće do njega doći. I sada ga opet gledam i osjećam kako se radujemo jedno drugom pa mu osmjeh pošaljem za sve uspomene iz dvora mog djetinjstva. VIDJEH U SUMRAK DVORE OKO MJESECA SPOMEN DJETINJSTVA |
I moja je kuća bila s one strane pruge. nema je više. SJETA Budim se jutros, rano. Sunce mi doziva moje selo raštrkano u tek probuđene misli. Oči ne otvaram. Mislima gledam. Prvi cvjetovi proljetni. Jaglaci po bašči zažutili još poleglu od snijega travu mladu i osmjehom žutim proljeće dozivlju. Gledam crnicu koja virka ispod tanane bjeline što se suncu neda. Gole grane trešnje nabubrile pupove i kao da će svakog trena rasprsnut se u tisuće rozasto-bijelih cvjetova, kao da će stablo u mladenku proljeća pretvoriti. Ja je gledam i zavidim na mladosti koju u svom srcu nosi i majku moju vidim. Rubinu bijelu razastire po dvorištu cijelom. Crne joj kose, uz bjelinu plahte i zlaćano suce, bijelo lice krase. Grlica prhne jutros pod prozorom. Pjesmu ljubavnu čujem danas kao i onu davno, sa kruške stare sred dvorišta. Ne razabirem da li slušam grlicu rodnog sela ili ovog velegrada, sve mi isto dok vjeđe spuštene držim. Otvorim li oči nestat će čarolija jutra i u sjeti se izgubiti. 15.03.2010. ( iz moje zbirke Pocijek = prag) |
ZA ŠAKU CRNICE ZLATNE Razmišljam jutros; što bih dala za šaku crnice moje zlatne? Učini mi se kao da miris uzorane odnekud iz zidova ovih izvire pa me ovija i miriše, miriše. I sanjah upravo te riječi. I kao da sam ju noćas u rukama imala, mirisnu rastresitu, kao otata moj kada bi konje zaustavio da plug očisti od trave ili nakupljene zemlje pa ju kroz ruke ispucale, prstiju kvrgavih trese, sipku, provjerava dal' će rodit kako se nada. Eto, jutros mislim o tim danima, a kažu najljepša sjećanja zauvijek ostaju i slažem se jer su to ova moja, slavonska. Sebe vratim u dane kada s kraja na kraj njive vidjela nisam, a tek tamo daleko poneki brežuljak u izmaglici oka. Ukras toj ravnici slavonskoj ponositi hrastovi bjehu što hlad su pružali ili sklonište za iznenadnih pljuskova ljeti. Ali kada se oralo s proljeća, cijeli je kraj mirisao tim posebnim, nikad zaboravljenim mirisom zemlje koja je zimu zimila pod debelim snježnim pokrivačem. Otata bi polako sa kola skinuo plug na kojem se lemeš sjajio onako uglancan, naoštren kod kovača. Polegao ga kod prve zamišljene brazde pa vagir s kola premjestio na plug. Onda Zorku ili Olgu, uvijek po jednu kobilu upregao, uzde u ruke i ijo Zorka, ijo, krene prvom brazdom. Čarobni su to trenuci. Zemlja se podigne po lemešu pa presloži na drugu stranu i kao da se falde slažu na suknji za nedjeljnu misu tako jedna za drugom brazde nastaju sve dok podne ne zazvoni. A onda i konji i čovjek odahnu. Otata sjeda u šaraglje, kruh i šunku vadi, što mu omama u krpu zamotala pa ruča. I mili Bože, ne znaš što više tada miriše. Crnica koja se tako uzorana zlati na podnevnom suncu, proljetnom, blagom ili šunka i kruh domaći. A mene jutros uzbune sve te misli i mirisi zbog sna o šaci crnice zlatne. lemeš = nož na plugu šaraglje = stražnji dio kola falde = peglani nabori na suknji vagir = dio preko kojeg su konji upregnuti 19.02.2013. |
Stvarno bi svatko trebao zadržati bar mali dio djeteta u sebi jer tako bismo mogli lakše nositi one teže trenutke. Sa unucima sam posjetila izložbu napravljenu od lego kockica. U mom djetinjstvu smo (neki od nas) imali male drvene kockice u raznim bojama sa nalijepljenim sličicama ili sasvim obične koje je tata ispilio kako bi mogli slagati kućice. Moji unuci odrastaju uz lego kockice pa ih je izložba oduševila. No koliko je mene stvarno predlažem tko može neka je pogleda. I još stotinjak drugih, no i ovako je fotkica malo previše. |
Evo ga opet dvadeseti put. Nisam nikada bila sklona gužvama i galami, ali kada familija odredi baš u to vrijeme posjetiti prijatelje u Varaždinu onda se nema potrebe opirati. O tom događanju u prekrasnom Varaždinu svi već sve znaju pa vas neću maltretirati riječima nego samo fotkama. O gradu je semper pisao post jer ipak on susjed varaždincima to bolje pozna. Meni ipak pogled prvo pada na zgrade i tornjeve: A onda šušur muzej grada koji u večernjim satima ne radi štand do štanda i gužva uskoro nova školska godina, samo je pitanje hoće li trebati knjiga i olovka ili će se sve rješavati tabletima. eto ni metle više nisu kaj su još do jučer bile a bome ni glazbala ipak malo povijesti se špancira a anđeli lebde u anđelinjaku i u muzeju anđela Uspjela sam i ove godine pobjeći od masovnog španciranja uživanjem na koncertu naše velike dive Tako se za mene završio dvadeseti jubilarni Špancirfest u Varaždinu- |
MODRUŠ Vrijedi uzeti malo vremena i saznati ponešto iz povijesti. žalosne ruševine koje su uspomena na partizansko oslobođenje i palež još uvijek ima vode u bunaru, govore da je nikada nije falilo modruško groblje malo iznad crkve a na zidu crkve ploča sa kratkim povijesnim detaljima pogled na autoput ispred tunela Mala Kapela pogled na utvrdu Modruš i selo Modruš lijevo. |