| < | lipanj, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
|
KADA ROĐENDAN NESTANE Poželjela bih ti sretan i dug život Uz poljubac jutarnji Poželjela bih ti još puno skretanja Sa odabrane rute znatiželjom vođenih Još guinness poneki,onako umjereno Poželjela bih ti janjaca razigranih Po voljenom Hollyhillu I hrastova ponosnih Tvojom rukom sađenih Što imena tvojih voljenih dobiše Poželjela bih ti toplo, plavo more Jadransko svake godine dugog života I mir uz kapelu u idili mirnog sela I ljubav, i ljubav da te prati, da ti vrati Za svu tvoju koju si osmjehom zvonkim Darovao svima. Kojim prostranstvima sada putuješ I dopiru li tuge moje tako daleko Hoćeš li znati koliko mi nedostaješ Jutrom svakim i jutros još više Da za rođendan ti poželim Sretan i dug život A samo riječi ostavljam da bol liječim. (18.06.201. PJ tebi za rođendan) |
|
ČEKAMO SVITANJE Uz prozor kroz tamu iza mraka proniknuti duboko, pokušavam. Tvoj se trag ne nazire, riječi su utihnule, jeka njihova za tobom otišla je. Osmjeh će me grijati sve dok svjetlo čaroliju ne odnese. I kao da još vidim, kako mi ruka mahnu, usne pozdrav šalju kroz staklo, zvuk koraka do automobila, odlaziš. Znam koliko je dug taj put od pet koraka. Život je zbir pet po pet koraka, mog dugog stajanja uz prozor, tvoje ruke u zraku kao krilo ranjene ptice. Odlaziš. Zajedno ćemo čekati još jedno novo jutro na raznim stranama svitanja. (iz zbirke Rukopis) |
|
MAKOVI CRVENI Rascvali se makovi u moru zelenom lelujavom pod povjetarcem koji se došuljao iznenada iza leđa pogledu. Tako su nježni makovi kao suze crvene koje kliznu malo lijevo, malo desno pa se zaustave crnim me okom gledajući. Pogled daljini juri, traži izgubljeno vrijeme, traži onu moju Slavoniju, onu punu života, cvrkuta i zvukova milih. Povjetarac zašušti kroz klasje i makove zaljulja i učini mi se da malena sam djevojčica, da djed me moj za ruku drži i uzdahne onako duboko, duboko u razmišljanju hoće li godina biti dobra. Učini mi se da zvuk kopita čujem i rzanje kod kola tamo nakraj njive, a mi hodamo posred žitnog mora i makove berem za bakicu moju, a djed se na makove ljuti, korov su govori mi. Kako mogu biti korov tako lijepi crveni, kao samt od kojeg mama haljinu ima nikako ne razumijem. Povjetarac me dodirne kao da se igrati želi i vrati iz djetinjstva, iz djetinjstva me istrgne, zaljulja posred mora zelenog sa crvenim makom u ruci. E, Slavonijo moja hoće li ti ikad ljepotu vratiti, hoće li te ikad voljeti onako kao što mi smo dok bijah dijete koje je djedovom rukom sigurno vođeno kroz more zeleno makove beralo bakici miloj, hoće li? 01.06.2018. |