I moja je kuća bila s one strane pruge.
nema je više.
SJETA
Budim se jutros, rano. Sunce mi doziva moje selo raštrkano u tek probuđene misli. Oči ne otvaram. Mislima gledam. Prvi cvjetovi proljetni. Jaglaci po bašči zažutili još poleglu od snijega travu mladu i osmjehom žutim proljeće dozivlju. Gledam crnicu koja virka ispod tanane bjeline što se suncu neda. Gole grane trešnje nabubrile pupove i kao da će svakog trena rasprsnut se u tisuće rozasto-bijelih cvjetova, kao da će stablo u mladenku proljeća pretvoriti. Ja je gledam i zavidim na mladosti koju u svom srcu nosi i majku moju vidim. Rubinu bijelu razastire po dvorištu cijelom. Crne joj kose, uz bjelinu plahte i zlaćano suce, bijelo lice krase. Grlica prhne jutros pod prozorom. Pjesmu ljubavnu čujem danas kao i onu davno, sa kruške stare sred dvorišta. Ne razabirem da li slušam grlicu rodnog sela ili ovog velegrada, sve mi isto dok vjeđe spuštene držim. Otvorim li oči nestat će čarolija jutra i u sjeti se izgubiti.
15.03.2010.
( iz moje zbirke Pocijek = prag)
Post je objavljen 23.08.2018. u 21:09 sati.