Sveprisutno božanstvo zvano Mobitel mi uporno zvoni, a ja razmišljam što se to dogodilo pa nam ta mala spravica dirigira način življenja. Jučer mi prijateljica govori kako me je zvala nekoliko puta. Odgovaram joj da sam bila u gradu, a onda opet kaže pa imaš mobitel i na mobitel je zvala. No zamisli ja sam mobitel ostavila doma. Objašnjavam joj, a ona se čudi, da kojeg će mi vraga onda ako ga ne nosim kud god idem. I tako je naš razgovor potrajao, a sve se vrtjelo oko mobitela. K vragu, pomislim pa tko je važniji ja ili mobitel. Danas više nije rijetkost vidjeti i starije ljude kako hodaju gradom s mobitelom u ruci ili na žnori oko vrata. U tramvaju svi razgovaraju kao da su u svojim kuhinjama, spavaćim sobama, kupaonama pa se baš sve može saznati. Ne morate biti pažljiv slušatelj jer nema tu nikakve diskrecije. Na javnim se mjestima izjavljuje ljubav, dogovaraju poslovni i ini sastanci. Raspravlja o rukometu, Mamiću i nogometu. Vozeći se tramvajem možete saznati tko je noć proveo sa ljubavnikom, a tko već mjesecima nije imao dobar seks. Korupcija, doktori, advokati, legalizacija i prazan novčanik su svakodnevne i gotovo užarene teme. Naravno da ima onih koji će putovanje s jedne na drugu stranu grada provesti slušajući glazbu s mobitela, ali čim se oglasi prvo zvono prepričavaju što su baš tog trenutka slušali i kao da im nije drago što su bili prekinuti. Prijateljici pokušavam govoriti, nakon povratka doma, da mi nije jasno kako smo u tako kratko vrijeme postoli ovisni o mobitelu. Nekada se vrijeme nije mjerilo vremenom potrebnim za javljanje na mobitel. Nekada smo imali poštare i prekrasna pisma koja smo čekali prepni slatkog iščekivanja. Nekada smo za blagdane ispisivali najljepše želje na najljepše čestitke. Nekada smo pisali pisanim slovima, a jučer čitam da novi naraštaji ne znaju pisana slova. Uh baš sam zapela za to nekad, a i ja danas pisma pišem e-poštom, poruke preko mobitela, čestitke ne šalje. Uostalom sve manje čestitam i nekako mi je žao što sam i sama postala dio svijeta kojeg je internet i mobitel zarobio kao podanika, no kažu: „Ako se ne možeš oduprijeti, pridruži se“. Jesam, ali još uvijek ne želim razgovarati u tramvajima jer moj život nije za opću upotrebu prisutnih iako mislim da mnogi ne bi niti čuli okupirani svojim razgovorima.
|
