< | prosinac, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Ponekad mislim da ću još puno toga moći. Ponekad uopće ne mislim, samo stvaram kao da ću vječno živjeti, a onda mi se učini da je život nepravedan. Sve mi se više približava odlazak, a ispred mene stoji tisuću želja, tisuću mogućnosti je ponuđeno, ali hoću li išta od toga dodirnuti. Možda me samo opominje taj jureći život da se treba pripremati za dalek put. Put bez povratka. Ali kako se pripremati na nepoznato? Mudri ljudi vjerojatno znaju. Ja sigurno nisam toliko mudra da bih svjesno osjećala onostrano. Od prvih riječi učim i izgovaram često: „…kako na Nebu tako i na Zemlji“, samo gdje je to nebo, kako ono izgleda i najvažnije postoji li? O da, mnogi se čude kada vjernik pita postoji li nebo. Sve što nije oku vidljivo, što nije opipljivo ostaje daleko, neshvatljivo. Vjerovati treba nekom djetinjom sigurnošću. No dođe vrijeme kada sve stavljam pod upitnik. Moje rođenje, moj život, i odlazak bez spoznaje razloga svega toga. Oduvijek me muči to pitanje, a odgovora stvarnog nigdje nema. I nekako uvijek na odlasku još jedne godine (iako ne vjerujem da je to prava mjera za protjecanje vremena) hvata me isti blagi očaj u spoznaji kako se i moj odlazak prebrzo približava. Možda će u nekoj budućnosti ljudi moći trajati duže od ovih tričavih sedamdesetak, ali hoće li jednako razmišljati o nestajanju kao i ja danas? |
Već duže želim napisati sve što mi prilično smeta, što me iritira u mom voljenom gradu. Krenuh danas prijepodne prema Črnomercu. Najprije autobus. Radni ljudi su na poslu, školarci u školi, studenti kojegdje i autobus je prazan. Ne baš, ali ima dovoljno slobodnih sjedala. Zatim tramvaj. Tu je već priča sasvim drukčija. Uglavnom sva su sjedala zauzeta. Čudim se od kuda toliko mlađarije u tramvaju. Svi uredno sjede zabavljeni tipkanjem po mobitelima. Ne uspiju ni glavu podignuti. Ne uspiju vidjeti koliko starijih i starih ljudi stoji pokraj njih. Nije to ništa novo. Takva je slika u zagrebačkim tramvajima i autobusima najnormalnije stanje. Uostalom tko taj gerijatrijski narod šalje u grad. Mogu lijepo sjediti doma iza zatvorenih vrata i čekati da ih pogrebno otpelja na neko groblje. Slušam kako jedna starica pita mladića od nekih dvadesetak godina da li bi joj ustupio sjedalo. Sasvim glasno odgovara da će joj dati sjedalo za tri stanice kada ide van. Razmišljam trebam li se umiješati kako to obično radim, no nitko od ostalih ne reagira, a već sam jednom za malo dobila šakom u glavu u sličnoj intervenciji pa i ja ostajem šutjeti. Bilmez tipka po mobitelu, raširio noge kao da je njegovo međunožje najvažnija stvar tog trenutka u tramvaju. Na trećoj stanici silazi, gospođa sjeda. I dalje je u tramvaju više staraca koji stoje, a mladi sjede. Jedna djevojka od možda šesnaest - sedamnaest godina tupo zuri ispred sebe, a gospođa sa štapom jedva stoji držeći se za naslon stolca na kojem dotična sjedi. Neka me žalost stisnula i najradije bih izašla van, ali još je dug put do Črnomerca. Dvije stanice dalje grupa mladih se sprema ući u tramvaj i još zadnji dim povlače pa bacaju ostatak cigareta na pod. Ima čikova i od prije pa im je očito normalno da je tramvajska stanica jedna velika pepeljara. Jesen je debelo zagazila i sve je prepuno lišća. Posvuda. Vjetar ga raznosi zajedno sa papirima, papirnatim maramicama, računima iz trgovina, nekim trakama u boji, raznim lecima koji kao da su normalan ukras grada. Pokušavam se ne ljutiti, ali sve sam ljuća dok zamjećujem kako moj grad izgleda. Volimo govoriti da smo drugi Beč, ali na žalost samo u sjećanju. Vidjeh prije koji dan kako izgleda Prag. Ne mogu, a da ne požalim što Zagreb nije tako uredan, tako čist. Stanovnici Praga vole svoj grad. Nema opušaka po pločnicima, nema pljuvanja, nema papira, nema kauguma, na fasadama nema grafita. Znam oni koji Zagreb ne doživljavaju kao svoj grad i dalje će po njemu pljuvati, bacati sve što im tog časa u ruci ne treba, ostavljati opuške gdje god im cigareta dogori, a tako bih voljela da ga svi njegovi stanovnici vole, da se ponose što u njemu žive, da svima pokažemo kako Zagreb može biti i je jednak Beču. |
koliko je u ovom istine? Životopis Profesorice Dubravke Šuice - Godina 1999 - Profesor eng. jezika na fakultetu u Dubrovniku - Trošan stan u radničkom dijelu Grada, u Gružu (neboderi) - Renault 4 Slobodna procjena ukupne vrijednosti: - Plaća 4.300,00 Kn - Stan od 65 m3 X 2000 DEM = 130.000 DEM - Renault 4 = 1000 DEM Životopis profesorice Dubravke Šuice - Godina 2009 - Gradonačelnica pri kraju osmogodišnjeg mandata - 1 (jedna) vila na Pločama (elitni dio Grada) - 1 (jedna) vila na Viktoriju (elitni dio Grada na kvadrat) - 1 (jedna) kuća u Cavtatu - 1 (jedan) stan u Lapadu (Ingrine nove zgrade), u neboderu gdje je Jasmin Repeša kupio stan - 1 (jedan) stan u Zagrebu - Jahta od 500 000 USD Slobodna procjena ukupne vrijednosti: Plaća: 20.000,00 Kn 8.000.000,00 EUR Da ne jedete ništa i da samo plaćate kredit od 8 milijuna eura treba vam: 2976 mjeseci ili 248 Godina Sukladno najavama navedena gospođa želi izgubiti vlast kako bi otišla u diplomaciju gdje bi imala imunitet, a kako je nebi zadesile prijave koje je USKOK spremio protiv nje. Kak je dobro bit politicar u lijepoj nasoj,jos ak si i u HDZ-u,jebes loto i ostale gluposti Kažu neki Dubrovčani da je popis prekratak. Eto mene više zanimaju ovakvi detalji nego referendumske podjele i tko će ovakvim stvarima stati na kraj jer nije u pitanju samo jedan političar. |
Mogla bih ti reći da je dobro. Mogla bih sasvim ozbiljnog lica priznati da, sretna sam iako mi nutrina zebe. Mogla bih izgledati ludo zaljubljena, jer glumac u svakom od nas čuči čekajući pravi trenutak slave. Uporno se uvjeravam da stvarnost blista, da osjećaji nisu izgubili početnu draž. Osmjehom te dočekam samo kako bih izbjegla pitanje čuđenja: „ Zar nešto nije dobro?“. Ne bih ti mogla odgovoriti tada kako polako nestajem iz tvog života, kako brišem tragove iako mostove još uvijek ne rušim. Ne bih ti mogla objasniti da ljubit ću te sjećanjima i slikama pomno spremljenim. Ne bih ti znala mirno i jasno reći što se to prelama, što mijenja, da li u meni, u nama ili tek vrijeme donosi svoje. Mogla bih ti reći dobro je, a istinu zadržati kao odstupnicu za sutra, za prekosutra, za nadolazeće neminovno. 01.12.2013. |