Već duže želim napisati sve što mi prilično smeta, što me iritira u mom voljenom gradu. Krenuh danas prijepodne prema Črnomercu. Najprije autobus. Radni ljudi su na poslu, školarci u školi, studenti kojegdje i autobus je prazan. Ne baš, ali ima dovoljno slobodnih sjedala. Zatim tramvaj. Tu je već priča sasvim drukčija. Uglavnom sva su sjedala zauzeta. Čudim se od kuda toliko mlađarije u tramvaju. Svi uredno sjede zabavljeni tipkanjem po mobitelima. Ne uspiju ni glavu podignuti. Ne uspiju vidjeti koliko starijih i starih ljudi stoji pokraj njih. Nije to ništa novo. Takva je slika u zagrebačkim tramvajima i autobusima najnormalnije stanje. Uostalom tko taj gerijatrijski narod šalje u grad. Mogu lijepo sjediti doma iza zatvorenih vrata i čekati da ih pogrebno otpelja na neko groblje. Slušam kako jedna starica pita mladića od nekih dvadesetak godina da li bi joj ustupio sjedalo. Sasvim glasno odgovara da će joj dati sjedalo za tri stanice kada ide van. Razmišljam trebam li se umiješati kako to obično radim, no nitko od ostalih ne reagira, a već sam jednom za malo dobila šakom u glavu u sličnoj intervenciji pa i ja ostajem šutjeti. Bilmez tipka po mobitelu, raširio noge kao da je njegovo međunožje najvažnija stvar tog trenutka u tramvaju. Na trećoj stanici silazi, gospođa sjeda. I dalje je u tramvaju više staraca koji stoje, a mladi sjede. Jedna djevojka od možda šesnaest - sedamnaest godina tupo zuri ispred sebe, a gospođa sa štapom jedva stoji držeći se za naslon stolca na kojem dotična sjedi. Neka me žalost stisnula i najradije bih izašla van, ali još je dug put do Črnomerca. Dvije stanice dalje grupa mladih se sprema ući u tramvaj i još zadnji dim povlače pa bacaju ostatak cigareta na pod. Ima čikova i od prije pa im je očito normalno da je tramvajska stanica jedna velika pepeljara. Jesen je debelo zagazila i sve je prepuno lišća. Posvuda. Vjetar ga raznosi zajedno sa papirima, papirnatim maramicama, računima iz trgovina, nekim trakama u boji, raznim lecima koji kao da su normalan ukras grada. Pokušavam se ne ljutiti, ali sve sam ljuća dok zamjećujem kako moj grad izgleda. Volimo govoriti da smo drugi Beč, ali na žalost samo u sjećanju. Vidjeh prije koji dan kako izgleda Prag. Ne mogu, a da ne požalim što Zagreb nije tako uredan, tako čist. Stanovnici Praga vole svoj grad. Nema opušaka po pločnicima, nema pljuvanja, nema papira, nema kauguma, na fasadama nema grafita. Znam oni koji Zagreb ne doživljavaju kao svoj grad i dalje će po njemu pljuvati, bacati sve što im tog časa u ruci ne treba, ostavljati opuške gdje god im cigareta dogori, a tako bih voljela da ga svi njegovi stanovnici vole, da se ponose što u njemu žive, da svima pokažemo kako Zagreb može biti i je jednak Beču.
|
