život je kako kada

28.07.2013., nedjelja

Iskreno

Što ja tu tražim? Pitam se gledajući uglavnom nepoznata lica. Dva tri poznata, zapravo nebitna jer i bez njih mogu sasvim lijepo svoju večer posložiti. Osmjesi se dijele kao besplatni karanfili za prvi maj. Onako svi odjednom imaju osjećaj važnosti i zasluge za to večernje druženje. Lažno topli, lažno izglancani do savršenstva sjaja licemjerstva, a ja se pitam što tu radim? Ne želim se smješkati, ne želim pljeskati i ne plješćem tek dvije me pjesme potaknule razmišljati i zato sada pišem. Neka je njih, pjesnika i neka je mene, možda pjesnikinje, ali sve te nagomilane riječi ne ostavljaju trag ni zapis koji bi me podsjetio zašto sam tu. Previše se tugaljivih dana, oproštaja, suza i nadanja u savršenu ljubav slilo između tvrdih korica sa razlogom ne dozvoliti da se zaboravi ono što boli. Ne spadam među te koji oplakuju, ja crnu ne vežem maramu. Pa ako i zaboli neće dugo, ostavljam sve što boli u tamnoj komori sa jasno upaljenom crvenom lampicom „ne ulazi“. Otvorim sva vrata, sve prozre moje duše i svjetlo pustim da prekrije tamu. A zašto sam onda večeras tu gdje sve treperi od nadanja kako će baš oni što slušaju ući u tamnice u kojima bol jeca? Mogla sam otići, naravno da sam mogla. Nisam. Slušala sam i poželjela svima reći:“Zaustavite te vlakove koji nikuda ne voze, otvorite bocu crnog i nazdravite trenutku jer smo tu, a riječi ostavite za neko drugo vrijeme“. Nisam rekla ništa. Na kraju sam ipak otišla prije kraja.

28.07.2013.

- 09:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.07.2013., srijeda

Obećanjem smo zapisali ljubav

Sigurna sam da ništa nismo mogli predvidjeti, ništa nismo planirali i možda baš zato sve što nam se lijepog dogodilo i što će se još biti ima poseban čar. Iz skučenosti uopćenog razmišljanja vjerujem da smo odmetnici društvenog ponašanja. Mi smo bjegunci iz okruženja prepunog zabrana i strogih normi koje nikad ne donose radost i ljepotu življenja. Sloboda kojoj stremimo je naš izbor i želja kojom prekrivamo svaki trenutak ukraden od obaveza i moranja. Kao lopovi koji dragocjenosti traže mi žudimo za trenucima koji su samo naši vredniji od sveg blaga svjetlucavog. Dani i godine promiču, nestaju, odnose u nepovrat neispunjene želje. Hrabrost kopni od ludih zanosa kako će biti jednog dana, ali hoće li ili ćemo hibernirati predugo u tom čekanju. I dok snove pokušavamo u stvarnost pretvarati oko nas se ograde dižu prijeteći našim željama. Možemo li izdržati, možemo li snage pronaći, možemo li biti odlučni često me pitaš i ja pitam tebe iako odgovor znamo? Dok je sunce silazilo moru u zagrljaj obećanjem smo zapisali ljubav; zato ćemo moći baš sve što želimo.

24.07.2013.

- 10:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #

20.07.2013., subota

Osluškujem jeku tvojih koraka

Još u mislima osluškujem jeku tvojih jučerašnjih koraka na odlasku. Još osmjeh zadovoljstva i sjaj u očima vidim dok iza spuštenih vjeđa vraćam slike. Osluškujem šum vode dok klizi niz naša tijela. Volim kada si mokar, kada se kapljice polako kotrljaju niz leđa i nestaju putujući preko bedra do stopala. Mirisi koji se isprepletu od želje, od čekanja, od blagih pjenušavih potočića koji kao da oslikavaju dijelove tijela samo za moje zadovoljstvo. Volim kada ruke tvoje niz moje klize tijelo govorom potrebe i traženja i ispunjenja svega čekanog. Volim svu jednostavnost koju možemo uzeti i dati u trenucima izgubljeni vremenu, stvarnosti, svemu što barijere stavlja. Stapamo se u jedno, jednako željeno i ne brinem što mladost je tvoja tako izazovna, ne brinem sve dok koraci tvoji jekom ne potvrde odlazak, a onda se vratim kao iz nekog sna u stvarnost za koju više nisam sigurna da ju takvu želim.

20.07.2013.

- 16:52 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.07.2013., ponedjeljak

Vrijeme nesklono ljubavi

Kada stati, kada prestati zavaravati osjećaje koji razigrano zaplešu tvojim dolaskom? Pomak je bolno nesiguran u svom htijenju. Godinama održavan privid zajedničkih želja polako, ali sigurno gubi svoj sjaj. Obziri još čvrsto drže konce ne puštajući lom koji je sasvim izvjestan. Neodlučnost izbora, priželjkivanje rješenja bez osobnog udjela neće donijeti nikada pravi izbor, a ni nemoć kojom se stalno braniš nije opravdanje ne činiti ništa. Razgovaramo dugo, ponekad mučno i na kraju ostaje praznina koju pokušavam ispuniti vjerovanjem u neko ljepše sutra. Iz kovitlaca misli koje ne izgovorim jer nije pravi trenutak izranjaju želje sanjarske duše;

Prepustimo vremenu da rješava probleme
Sakrijmo se u skrovite kutke
I volimo se nježno
Položi svoje dlanove uz moje obraze
Zagrij ih toplinom svojih osjećaja
Ja znam koliko me ljubiš
Moje pitanje uvijek isto ostaje
Znaš li koliko te trebam
Koliko te moje tijelo traži
Kako je prazan dan bez tvog pogleda
Koliko je snažna ljubav koja nas veže
Znaš li da smo dva zarobljenika
Ovog vremena nesklonog ljubavi

15.07.2013.

- 09:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.07.2013., srijeda

Neprovedive misli

Mogla bih jutros biti gruba, zločesto gruba. Mogla bih ti reći sve što odavno čuči negdje u prikrajku mozga i kipi, kipi, vrije na laganoj vatrici kao višesatni blagdanski ručak. Kako bih samo mogla, a pokušavam biti razumna. Prečesto se pitam i razmišljam sa koliko karata, sakrivenih tko zna gdje, zaigraš svaku partiju u kojoj ja gubim, a ti se blaženo smješkaš jer sve si to znao ili si možda, samo možda kažem, najobičniji švercer kroz život. Dnevnu dozu zadovoljstva uzimaš kao propisan recept, između šest i dvanaest. Svako drugo vrijeme je zapravo nevrijeme što remeti ustaljeni ritual. Količina varira od trenutnog raspoloženja i dnevnih događanja prethodnog dana. Sve je to pozornica na kojoj lutke na koncu igraju svaka svoju rolu, dok ih prsti i znanje njihovog majstora pokreću, ali što se s njima dešava kada ih se u kutiju pospremi nakon predstave? Svaka u svom kutu svemira samuje i čeka novi dan. Tišina oko njih caruje, a glas je nestao čim se zastor pozornice zatvorio. Mogla bih jutros odustati od igre na koncu. Mogla bih publici ispričati svu istinu laži koju uporno osmjehom skrivamo. Mogla bih, da, da, o mogla bih samo da u meni još uvijek ne gore one vatre prvih dana naših lutanja. Da u meni još uvijek ne zvoni smijeha jeka putujući preko brežuljaka naše gore, šuljajući se kroz ruševine starog grada koji pečat poljupca zauvijek čuva. Mogla bih baš jutros, mislim. Ako konce prerežem ostat ćemo samo mrtve lutke nekih sjećanja, a mi to za istinu nismo. Zaigrajmo našu igru i danas pa makar i bez pljeska na ovoj najvećoj, životnoj pozornici jer samo tada smo ti i ja mi.

10.07.2013.

- 07:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.07.2013., petak

Uz cappuccino

Pokušavam opravdati sebe sebi jer za druge me i nije briga. Možda sam malo ljuta što me neka krivica grize, a krivnja ne postoji. Danas znam da si prikrio stvarnost ili si samo mislio kako ona nije bitna, nije važna za naš susret. Nismo tada, ispijajući večernju kavicu, tražili baš sve saznati odjednom. Bilo je toga previše za reći, za ispričati. Bilo je previše pitanja, a odgovori nisu mogli pravu sliku opisati. Polako smo klizili po toj putanji kao da nam je baš potrebno. Jesmo li se slušali ili samo pokušavali proniknuti koje su želje, koje potrebe, što nas je dovelo tu večer na kasni cappuccino? Novi susret, novi razgovori, novi pogledi. Proniknuti u nutrinu onog drugog ili se samo prepustiti ugodi sitnih, trenutnih osjećaja osvajanja. Zavođenje onog drugog bio je gotovo zadatak dok je miris cappuccina pomagao posložiti pitanja, pospremiti odgovore. I onda bez plana, poljubac koji je otvorio vrata novom svijetu. Oblikovao je putovanje koje godinama traju. Jedan poljubac. Pomislim, koliko je strasti sakrivao? Koliko dugo čekao da ostvari čežnju pod zvjezdanim nebom dok je grad u daljini treperio neonom? Ništa se nije promijenilo. Još uvijek kao da jednaka snaga na tvojim usnama požudno iščekuje predaju i mekoću mojih. Razmišljam, koliko smo sretni, a sve je započelo uz miris cappuccina u kasni večernji sat.

18.06.2013.

- 08:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.07.2013., utorak

Samo ponekad

Životom zapetljan čvor
razvezati možemo li
ako se ni početak ni kraj ne nazire?
Uzalud htjenja, uzalud čekanje
život odlazi, a snaga nestaje.
Mi smo slabići koji ne priznaju
svoju nemoć dok na očima
povez tamni čvrsto držeći
svijetlo izlaza tražimo.
Samo ponekad
pogled u natrag svratimo
tražeći trenutak kada smo
čvor počeli vezati.

02.07.2013.

- 09:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<	srpanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31