Home sweet home...
...istina je i ja to znam, ali se svaki put ponovno uvjerim da covjeku treba kvando i kvando spakirat kufere, poc negdje i onda shvati da zivi u najljepsem gradu na svijetu, da ima najbolju obitelj i najodanije i najvjernije prijatelje...
...tako je i vasa delphi jutros dosla doma, braco i tata su je docekali na kolodvoru, a ona, iako umorna i zguzvana od busa se stalno smjeskala njihovim zezancijama i forama koje joj nekad podju na zivce, ali su joj jutros bas bile simpaticne i potrebne...
...iskljucila mobitele, ubila oko uru vremena, upalila mobitele a oni zatrpani pozivima...nije me trebalo puno nagovarat...oduzila sam se tati voznjom mojom bebicom na posao, spasila mamu od voznje busom s posla i prvo odmaglila u andruline moje na kaficu i casicu tako potrebnog razgovora...sjele u nje ispred kuce, a gore tisina, a pogled, nas dvije za stolom i cakule, cakule...onda je krenula druga tura kad sam (naravno, bebica je dugo mirovala, bez mene tako da je danas nisam gasila...) skupila moje stado (interna zezancija-delphi vam je coban a moje zene su ovcice...razlog: a navodno sam ja ta koja uvijek uspije sve organizirat i oslanjaju se svi na mene kad se treba dogovorit za negdje ic ili se skupit..) posle na pićence na vojnovica...(da, osvrt na ono iz prve recenice-moze delphi otic na neznam koliko ali nikad nece shvatit kako to u Gradu vise nema zgodnih mladica...brate, stvarno nemas sto za pogledat...), dobro znane cakule, najnoviji tracevi (malo sam razocarana, propustila sam, recimo neke dvije novosti, sve drugo je po starome)...udobno se zavalila u stolicu i iako umorna, gustala u zivom cvrkutu moga stada...onda nam se jos nije islo doma pa smo napravile djir do uvale i evo me sad fino u pidjamici, pisem ove retke i za par minuta gibam u dugoocekivani moj krevet...zene su vjerovatno otisle vani, nagovarale su i mene, ali nemam snage, jos osjecam posljedice noci provedene u busu, a i moram ujutro na mljet...sezona pocinje i dolaze nam prvi gosti...treba ljude docekat, malo im ukazat gostoprimstvo, vizitat babu, bucnut se malo u najcisce more na svijetu i trk nazad...
...nisam dugo stavljala slike, pa evo sad malo da vidite kako mi je bilo u Zagrebu i Kutini...
-moj najbolji prijan i ja, kad smo vec presli na vino a bili dovoljno prisebni da se sjetimo ovjekovjecit trenutak...jos me hvata smijeh kad se sjetim onog blesavog popodneva... :)
-osim rodice i njezine cimerice, u Zagrebu smo imali i ovu preslatku cimericu, Rina se zove i stvarno je prava umiljata i pametna bestijica...draga, dobra i mila...osim kad pojede papuce za despet ili kad te izgura s kauca ko sto je mene tu vecer....na trecoj slici je moje drago kumce s Rinom....
-evo, radi ovog frajera se isplatilo poc u Kutinu...presladak je i tako dragii...mali Toni...skoro ce mu godina dana, a nisam ga dosad imala priliku vidjet...ovo mi je bilo za pozdrav...valjda... :))
...kad smo vec kod Kutine, dobila sam povratnu informaciju da sam ostavila prilicno dobar dojam jednu vecer u necijem drustvu...he he, dobro je, mala je jos u igri...sve je dobro da se ego malo isa, zar ne...a onda, spakiraj ti delphi kufere i ostavi se corava posla...Kutina je ipak predaleko i nemaju mora... :))
|
