Žao mi je, nisam se dugo javljala...
Bila sam zaposlena... Radila sam kao hostesa na jednom, hm, događaju...
Nije da sam luda za tim poslom, ali kad je ekipa dobra, sve je super...
A nama, srednjoškolcima, uvijek dobro dođe kakva zarada...
Promijenilo se dosta toga. Ja sam se promijenila...
Zahvaljujući par cura, kolegica, shvatila sam koliko vrijedim i što sam sve sposobna. Dobila sam natrag svoje samopouzdanje, koje je on, pogazio...
Javio se, jutros...
Opet smo se svađali, mislim da smo uništili jedno divno prijateljstvo...
Ali takve stvari se događaju...
Nekidan sam bila na kavi s bivšim dečkom....
Otišli smo na "staro mjesto" i probudilo mi se dosta uspomena. Lijepih. Nekako ne vjerujem u prijateljstva nakon veze, jer tu je uvijek previše značajnih, upitnih pogleda i dvosmislenih rečenica.
Još mi je drag, jako, ali povrijedio me već jednom, a drugu šansu nije zaslužio.
Bacila sam oko na jednog jebenog mladog sportaša.
007, ljubavi, žao mi je, ali život ide dalje...
Nadam se da nisi očekivao da sjedim i čekam iduće ljeto...
Ja nisam takva... Neću ti biti ljetna zabava... Za to ćeš morati naći drugu...
Vaša Deirdre
Zasto se nikada ne moze dogoditi samo jedna losa stvar, nego nekako uvijek dolaze u paru?
Ljepotica, s kojom sam u zadnje vrijeme postala masu povezana, pomirila se s najprijateljicom i otpilila nase malo društvance... Samo tako...
Bez ikakvog objašnjenja.
Ali, prijeci cu preko toga, to je samo jos jedna osoba u nizu koju sam pogrešno pročitala...
I da, moj princ na bijelom konju ipak nije princ... Prije je samo konj...
Ne želim ružno pričat o njemu. Prije veze smo dugo bili prijatelji, i znam da je dobra osoba. Ali eto, duljina nas je na kraju sustigla... On jednostavno nije dovoljno jaka ličnost da to izdrži...
Tužna sam...
Ali znam da ću biti bolje, možda ne tako brzo, ali bit ću sasvim ok...
On će mi zauvijek ostati nešto posebno, nešto lijepo i sveto...
Sve će biti u redu, samo se još moram naviknuti...
Ali uzimam pauzu...
Nema više veza, nema više razočarenja...
PAUZA
Izgleda da imam proročanske sposobnosti jer napokon se sadržaj mog bloga podudara s naslovom...
Vaša Deirdre
Pročitala sam knjigu, koja me potakla na razmišljanje.
Pavao Pavličić - koraljna vrata.
Kako bi naš život, kako bi mi izgledali da je svijet savršen. Bez bolesti, zlih ljudi, bez ikakvih nesavršenih sitnica.
Na prvi pogled to zvuči prekrasno, ali ja ipak ne bih željela živjeti u savršenom svijetu.
Sve loše stvari koje se dogode, nauče nas nečem novom, i mi postajemo bolje osobe.
Kad bi svijet bio savršen ja ne bi bila ovakva kakva jesam.
Kad bi svijet bio savršen i mi bi morali biti savršeni da se uklopimo u taj svijet. Što znači da bi svi bili jednaki...
Ili možda ne bi?
Zar nije pojam savršenstva za svakog drugačiji? Ipak smo mi svi različiti i imamo različita razmišljanja...
Zar nije savršen svijet za zle ljude drugačiji nego za dobre?
Mislim da je naš svijet dovoljno savršen, ovako nesavršen kao što je sada.
Postoji ravnoteža. Dobro - zlo, mladost - starost, bolest - zdravlje, ljubav - mržnja....
Da ne postoji ta ravnoteža, nego samo dobar dio svakog para, zar ne bi svijet bio savršeno jednoličan?
Ideja savršenog svijeta jest prelijepa, i vjerojatno neki od vas razmišljaju na drugačiji način o tome...
I Pavličić je u svojoj knjizi na kraju uništio savršenstvo, jer svijet ipak nije spreman za njega. U svoj toj savršenosti ljudi su postali bezosjećajni.
Previše sam se ja dala u razmišljanja, a nikako ne mogu doč do zaključka...
Mislim da mi je najbolje prestat čitat lektire... =)
Vaša Deirdre
Sretna sam, a u isto vrijeme i tužna... Zabrinuta.
Svakim danom otkrivam neke nove osjećaje.
Teško mi je... Ne mogu bez njega, fali mi...
A moram...
Nekako skupljam snagu i nastavljam ovu vezu, ljubav - na daljinu...
Borim se sama sa sobom iz dana u dan...
Svađamo se, često, oko gluposti... I oboje znamo koji je razlog tomu...
Daleko smo, oboje smo se razočarali u ljubav...
Oboje smo bili uzdignuti do neba a potom opet bačeni na tlo...
Ponekad se ne razumijemo...
On ne razumije zašto sam ja tako ljubomorna i nepovjerljiva...
Ljubomorna sam jer mi je daleko, i ni u jednom trenutku ne mogu biti sigurna gdje je i što radi...
Inače nisam takva, uvijek mi je do sada bilo više manje svejedno...
Ali s njim je sve drugačije - ja sam drugačija... Onakva kakva sam i s najbližim prijateljima.
Ljubomorna sam jer znam da može naći curu koja će biti kraj njega dan i noć...
Ono što ja ne mogu.
Nepovjerljiva sam jer sam kroz svoje greške naučila da se povjerenje ne poklanja. Mora se zaslužit.
Puno sam ga puta poklonila osobama koje su me iznevjerile... Više to ne radim...
Ali njemu ću pokušat vjerovat, koliko god to teško bilo...
Ja ponekad ne razumijem zašto se on ponaša kao da mu je svejedno.
A znam da nije.
Kada je vani, s prijateljima, i popije koju više skinuo bi mi sve zvijezde s neba.
Tada uvijek šalje romantične poruke, iz kojih se tako lako može pročitati koliko mu je stalo do mene.
Kad se svađamo uvijek glumi da mu je svejedno...
A kad se napokon, nakon dugo vremena, uspijemo vidjeti, ponovno je divan - savršen...
Ali to je nešto što moram prihvatiti. On ipak u svom gradu vodi drugačiji život nego u mom. Tamo provodi većinu vremena, i ima prijatelje koje ja ne poznam.
Nadam se...
Nadam se da je naša ljubav dovoljno jaka da prijeđe preko tih par stotina kilometara i da se kod nas ona poslovica -
daleko od očiju, daleko od srca
ne pokaže istinitom...
Vaša Deirdre
Imam jako puno poznanika, ali jako je malo ljudi za koje mogu reči da su mi prijatelji.
Iako sam komunikativna osoba i mogu sa svakim naći zajednički jezik teško se otvaram ljudima. Teško pokazujem pravu sebe...
Dugo vremena sam imala tu ekipicu mojih exfrendica i mislila sam da je to pravo prijateljstvo.
Ne mogu reći da su one bile loše osobe, naprotiv s njima mi je bilo jako zabavno i nikada nisam bila usamljena. Uvijek su me znale razvedriti, ali jesu li me stvarno razumjele?
Ne!
Priznajem da je teško mene razumjeti, ponekad mi to ni samoj ne uspijeva. Ponekad napravim nešto, bez ikakvog razloga, i zbog toga se poslije kajem.
One to nikada nisu prihvaćale, niti me upozoravale na to. Pretvarale bi se da je taj moj postupak uredu.
Juicy, moj anđeo, to nikada ne radi. Upozori me da moje namjere nisu baš čiste i da nemam razloga da nešto napravim i uvijek spriječi katastrofu...
Ukaže mi na sve moje greškice i mane...
To je za mene pravi prijatelj.
Ali falilo mi je žensko društvo...
Mislim da sam napokon našla osobu kojoj mogu vjerovati, moju Ljepoticu.
Dugo vremena idemo skupa u razred, i uvijek smo si bile dobre, ali nikada se prije nismo pretjerano družile. Sada smo stalno skupa.
Ali jedna osoba mi je to zamjerila. I to cura koja me posljednje četiri godine iskorištavala kad nije bilo nikog drugog u blizini. Dok smo bile u školi, na satu, pod odmorom bile smo najbolje prijateljice. Ali čim bi zazvonilo posljednje školsko zvono, ona više nije bila tu za mene...
Tijekom naše 4 godine druženja, ni jednom nismo bile skupa vani, pošle preko vikenda na kavu i ni jednom me nije nazvala preko praznika...
Koja je ove školske godine sjela sa mnom jer su joj sve frendice pale razred.
A sad si cura umišlja da sam ja dvolična...
Jer sada odmore provodim s Ljepoticom. Za koju znam da je mogu nazvati i u sitne noćne sate ako mi nešto treba.
A i nije da smo nju odjebale, uvijek je zovemo da ide s nama gdje god išle. Ali ona ne želi i i dalje ima hrabrosti tvrditi da sam ja dvolična...
Tko je ovdje lud?
Vaša Deirdre
Zašto?
Zašto su svi isti...
Zašto su svi jedna obična, bezosječajna, egocentrična đubrad.
I zašto se to dogodi svaki put kad nekog zavolim?
Svaki put kad budem dobra prema nekom...
Moj prvi dečko... Pokazao mi je koliko su poljupci zapravo lijepi i otklonio je sve moje strahove... Bio je divan prema meni, držao me kao kap vode na dlanu... Dok sunce nije postalo prejako...
Dok se nije pojavila njegova bivša....
Sljedeći dečko do kojeg mi je bilo stalo bio je i prvi koji mi je rekao volim te...
Da bi to tjedan dana kasnije pogazio s mojom najboljom prijateljicom...
Sad znam koliko su mu te riječi stvarno značile...
Tada se pojavio glumac koji je bio moja najduža veza... Bila sam stvarno dobra prema njemu, osim ponekih histeričnih ispada...
Ali za to ćemo okriviti PMS... Da bi me na kraju izdao...
Kao i dvojica prije njega....
A moj "princ na bijelom konju" na kraju je ispao samo konj...
Prva osoba koju sam zaista voljela... Koju zaista volim... A ponaša se prema meni kao da sam nitko - ništa...
Bezosjećajan je. Hladan je... Smeta mu svaka jebena sitnica koju ja napravim...
A ja ih sve radim iz ljubavi...
Gotovo....
K vragu i LJUBAV...
I vidm da nema nas više, da nisam ja tvoja jedina... Reci bar jednu riječ, prije nego srce izgori... Reci da mrziš me jer neću izdržati....
Udalji lagano, tijelo od tijela... Nek usne zadrhte - učini bar to... I kao da nečeš i nisi htjela... Da odložiš hladno - prsten na stol...
Vaša Deirdre
Mučim se...
Razmišljam...
Fali mi... puno, više, najviše...
Neznanje me ubija...
On je daleko u svom gradu... A ja patim u svojoj zabiti...
On je vani svaku večer, a ja ležim kod kuće bolesna...
U ovoj sobi za tugu, sa ove zapadne strane...
Nervira me što ga ne mogu kontrolirat. Može raditi gore što god želi...
S druge strane mogu i ja ovdje... Ali ja ne želim...
Pitanje je želi li on???
Dovoljno sam se puta opekla... Zapravo, opekla sam se svaki put kada bih pokušala biti dobra prema nekom dečku.
Jedan me ostavio zbog biše cure, drugi zbog najbolje prijateljice, a trećeg sam skontala na vrijeme...
A svaki prema kojem sam bila "kučka" me obožavao, nakon prekida patio za mnom...
Ali ja mrzim glumiti, i svaka veza u kojoj glumim kučku osuđena je na propast.
Jer meni je u vezi najvažnija iskrenost, a samom mojom glumom iskrenosti nema...
A i dobrice su dosadne...
Na kraju je ta "kučka" postala sastavni dio mojih veza. Pojavljivala se tu kao treća osoba i kad treba i kad ne treba. Pretvorila se u moj obrambeni mehanizam.
Prema mnogim dečkima, koji to nisu zaslužili, ponašala sam se kao najgora "kučka" i na kraju bi ih nemilosrdno ostavila. A zašto?
Jer se bojim...ž
Eto, vi ste prve osobe, osim Juicya, kojima sam priznala da se bojim. Bojim se veze, bojim se ljubavi. Nisam nikad nikom rekla da ga volim. A zašto?
jer bi se tako otvorila
A ja jako maloj količini ljudi dopuštam da vidi pravu mene. Pretpostavljam da je to posljedica moje prve tri nesretne ljubavi, posljedica moje dugogodišnje ljubavi Vražička, koji me jedino i samo mučio...
Ali Njemu, mom nadam se princu na bijelom konju (za daljnjeg spominjanja Ferrari, detalji u boxu) se želim otvoriti. Želim biti takva kakva jesam jer me on takvu i pozna. Ali "kučka" se ponovno javlja. Instiktivno.
On i ja se znamo od malih nogu. Dok su još pokemoni, digimoni i mjesečeva ratnica bili in. On me upoznao kao prijateljicu, onakvu kakva jesam.
A zašto se onda "kučka" javlja?
bojim se biti povrijeđena
A tomu ne pomaže ni to što je on daleko. Što smo mi, amo reći, u vezi na daljinu. Što je u takvoj vezi najvažnije povjerenje...
a "kučka" nikom ne vjeruje...
Ali ja mu vjerujem, bar mu želim vjerovati...
I zaključat ću tu "kučku" makar mi to bilo posljednje...
makar riskiram da ponovno budem povrijeđena
ali on je vrijedan rizika...
Vaša Deirdre