Pročitala sam knjigu, koja me potakla na razmišljanje.
Pavao Pavličić - koraljna vrata.
Kako bi naš život, kako bi mi izgledali da je svijet savršen. Bez bolesti, zlih ljudi, bez ikakvih nesavršenih sitnica.
Na prvi pogled to zvuči prekrasno, ali ja ipak ne bih željela živjeti u savršenom svijetu.
Sve loše stvari koje se dogode, nauče nas nečem novom, i mi postajemo bolje osobe.
Kad bi svijet bio savršen ja ne bi bila ovakva kakva jesam.
Kad bi svijet bio savršen i mi bi morali biti savršeni da se uklopimo u taj svijet. Što znači da bi svi bili jednaki...
Ili možda ne bi?
Zar nije pojam savršenstva za svakog drugačiji? Ipak smo mi svi različiti i imamo različita razmišljanja...
Zar nije savršen svijet za zle ljude drugačiji nego za dobre?
Mislim da je naš svijet dovoljno savršen, ovako nesavršen kao što je sada.
Postoji ravnoteža. Dobro - zlo, mladost - starost, bolest - zdravlje, ljubav - mržnja....
Da ne postoji ta ravnoteža, nego samo dobar dio svakog para, zar ne bi svijet bio savršeno jednoličan?
Ideja savršenog svijeta jest prelijepa, i vjerojatno neki od vas razmišljaju na drugačiji način o tome...
I Pavličić je u svojoj knjizi na kraju uništio savršenstvo, jer svijet ipak nije spreman za njega. U svoj toj savršenosti ljudi su postali bezosjećajni.
Previše sam se ja dala u razmišljanja, a nikako ne mogu doč do zaključka...
Mislim da mi je najbolje prestat čitat lektire... =)
Post je objavljen 13.03.2008. u 08:37 sati.