Sretna sam, a u isto vrijeme i tužna... Zabrinuta.
Svakim danom otkrivam neke nove osjećaje.
Teško mi je... Ne mogu bez njega, fali mi...
A moram...
Nekako skupljam snagu i nastavljam ovu vezu, ljubav - na daljinu...
Borim se sama sa sobom iz dana u dan...
Svađamo se, često, oko gluposti... I oboje znamo koji je razlog tomu...
Daleko smo, oboje smo se razočarali u ljubav...
Oboje smo bili uzdignuti do neba a potom opet bačeni na tlo...
Ponekad se ne razumijemo...
On ne razumije zašto sam ja tako ljubomorna i nepovjerljiva...
Ljubomorna sam jer mi je daleko, i ni u jednom trenutku ne mogu biti sigurna gdje je i što radi...
Inače nisam takva, uvijek mi je do sada bilo više manje svejedno...
Ali s njim je sve drugačije - ja sam drugačija... Onakva kakva sam i s najbližim prijateljima.
Ljubomorna sam jer znam da može naći curu koja će biti kraj njega dan i noć...
Ono što ja ne mogu.
Nepovjerljiva sam jer sam kroz svoje greške naučila da se povjerenje ne poklanja. Mora se zaslužit.
Puno sam ga puta poklonila osobama koje su me iznevjerile... Više to ne radim...
Ali njemu ću pokušat vjerovat, koliko god to teško bilo...
Ja ponekad ne razumijem zašto se on ponaša kao da mu je svejedno.
A znam da nije.
Kada je vani, s prijateljima, i popije koju više skinuo bi mi sve zvijezde s neba.
Tada uvijek šalje romantične poruke, iz kojih se tako lako može pročitati koliko mu je stalo do mene.
Kad se svađamo uvijek glumi da mu je svejedno...
A kad se napokon, nakon dugo vremena, uspijemo vidjeti, ponovno je divan - savršen...
Ali to je nešto što moram prihvatiti. On ipak u svom gradu vodi drugačiji život nego u mom. Tamo provodi većinu vremena, i ima prijatelje koje ja ne poznam.
Nadam se...
Nadam se da je naša ljubav dovoljno jaka da prijeđe preko tih par stotina kilometara i da se kod nas ona poslovica -
daleko od očiju, daleko od srca
ne pokaže istinitom...
Post je objavljen 10.03.2008. u 10:32 sati.