Image and video hosting by TinyPic

nebuloze@nemampojma.hr

utorak, 24.10.2006.

A Sequel of Decay

več si sama sebi idem na živce sa svojim nekim stalnim melankolijama i teen depresijama i da ne kažem več pizdim materinama... naravno, prostite na izrazu...whateva

ne znam što mi je...mislim, znam što mi je, i što me muči, samo si ne želim priznati...e tu pravim najveću grešku...
mislim da sam sve mogla več riješiti davnih dana, da svaki božji problem ne razvlačim i očekujem da će proći... recimo, jedan od večih problema tj dilema je moj budući fax aka zanimanje... jednostavno, ne mogu ni približno zamisliti što bih ja mogla raditi...
več mi je rečeno da "nema kruha" od onih stvari koje ja volim... a pošto sam ja kao neki materijalist, koji se brine za svako čudo kakvo god bilo, od najbanalinijh stvari do velikih...uvijek sam oprezna, uvijek sve provjerim stoput, i uvijek trudim postići da sve bude u redu... u biti, zaključila sam da u tome ima neke istine... mislim, ofkors, može se na svemu zaraditi, ali recimo za neke stvari si moraš stvoriti "ime", da bi mogao živjeti od toga...

idem ulicom, slušam glazbu, totalnu zavučena u svoje misli i recimo uopće ne kontam kad me netko poznat pozdravi ili tako nešto...treba malo vremena da mi takvo što stigne do mozga...

opet mi je sve totalno zbrkano u glavi...večinu stvari radim po nekoj sistematici, ali u glavi mi je uvijek zbrka... jednostavno ne mogu posložiti misli u svojoj glavi po nekakvom sistemu, ne mogu napraviti reda...

i onda se opet vraća ono o čemu sam več jednom pisala...
zamišljam svoj mentalni sklop kao neku mračnu komoru, totalan mrak, rečenice, brojevi, lica sve to lebdi nekako okolo naokolo... negdje u sredini ničega se nalaze vrata. mislim, onak ništ fancy, najobičnija vrata... vrata koja nikako ne mogu otvoriti... biće koje bi trebalo simbolizirati moje Ja, mijenja se iz dana u dan... ne mislim sada opet da je to biće bogzna što... najčešće je to neko blesavo biće, kojem je glavna karakteristika to što ima ogromne oči... ništa drugo nije bitno i ne privlači pažnju kao te oči... ogromne, kao iz nekog filma...i samo gledaju, prazno u tminu...

svako malo pokušavam otvoriti vrata, jer imam neki feeling, nagon, whateva da se iza tih vrata nalaze svi moji odgovori... to mi se uvijek događa kada razmišljam o nećemu, i ne nalazim odgovor na neko pitanje...i onda uvijek stignem pred ona vrata...jednostavno znam da su iza njih odgovori, znam da je tamo sve što mi treba...

zavisi od nekakvog mentalnog stanja, katkad samo gledam u njih, katkad ih silom pokušam otvoriti, katkad ih šutam...katkad udaram po njima dok mi ne krene krv, katkad pokušavam naći ključ, katkad pokušavam sve logične trikove da ih otvorim...

priznajem, luda sam...no, i to je več druga filozofija, tko je lud a tko nije...

katkad, jednostavno pokušavam zaboraviti na moja vrata, ne misliti na njih, ali se nekako uvijek vrate... kad bih več pomislila da je sad sve ok, ponovno se nađem u crnom beskraju, s vratima

no, koliko god pokušavala zaboraviti, ostaviti vrata i moj svemir nek trunu, ali kako tako, uvijek se nađem opet na istom mjestu

iako, ne vjerujem da bih čak u potpunosti mogla zaboraviti na moja vrata, uvijek me kljuca "što je iza njih"
previše sam znatiželjna, to će me jednom odvesti u ludilo...

nekako me kljuca da se jednostavno neću moći osloboditi tih vratiju, sve dok ne riješim sve što me muči...nekako mi se čini da će to biti nekako na Sveto Nigdarjevo...whateva

pokušavam zaboraviti, ali problemi se ne mogu zaboraviti... mislim, da me nitko ne razumije pogrešno, nisu to takvi "bogzna kakvi" problemi, več katkad neke "sitnice" koje me kljucaju i kljucaju i jednostavno prijeđem preko njih, pa ostanu i rastu, a da im ne bude dosadno, još se malo i razmnožavaju...

no, odluka je pala...želim se riješti svega, znam da neće ići bogzna kako brzo, ali odsd želim krenuti s čistom stranicom...čim pobrišem sve mrlje na prošloj.....
- 22:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 18.10.2006.

Gezeiten

da bi otkrili što je život, moramo saznati što znači umrijeti

kako se približava zima, opet sve više upadam u neku melankoliju...
no, sada je več bolje, iako mijenjam raspoloženja iz minute u minutu...

nedavno sam bila u nekakvoj totalnoj panici. bila sam uvjerena da sam glupa i da imam nizak IQ... mislim ono, koje dileme... to me potaklo da, kako ne bi ispala glupa, počnem više učiti, jer sam mislila, da se učenjem može "popraviti" nizak IQ...
mislim, nisam znala svoj kvocijent inteligencije, ali sam se osjećala jednostavno glupo. možda ćete me sad stavrno smatrati luđakinjom, ali to me kljucalo dosta dugo... toliko dugo, dok nisam potražila na netu neki relativno provjeren test inteligencije, gdje su neslužbeno potvrdili da sam normalna...
tako sam se donekle smirila oko te cijele dileme inteligencije i gluposti, pa sam sad na mrtvoj točki na rom pitanju...

mislim da sve to može proći uz neku blagu krizu identita, kojom prolazim več neko vrijeme. opet, to je moja neka kao fol dijagnoza (uvijek pravim neke dijagnoze o sebi)...
stalno me nešto kljuca, stalno me nešto grize u mozak...


nešto je trulo u državi Danskoj
no, nije dovoljno da me kljucaju stari o meni, tj. mojoj psihi ili čemu več, nego mi neki prokleti glasić u glavi serenda zbog svega na što god naiđe... ne mislim sad u pravom smisli te riječi, nego za sve ima neko mišljenje, za sve mora imati neki prigovor (zašto je to tako, zašto ne može biti bolje), za svakog neki komentar...
za svaku osobu koju god poznavala, makar tek toliko iz viđenja, veže se cijelo klupko niti koje se samo miješaju u mojoj glavi....

da još to sve ne bude dovoljno, u principu mi na pamet stalno padaju neke sulude ideje, također na svim područjima... to mi čak ne govori onaj glas, več mi to padne na pamet tek toliko, niotkuda...
sve mi se čini da je nešto trulo u mojoj glavi...

govorim stvari na koje nikad ne bi ni pomislila, a mislim o stvarima, za koje nikad nisam mislila da sam u stanju misliti....

nada je prijateljica snova, a sestra iluzija...

više ni sama ne znam čemu da se nadam, što da želim, što očekujem... jednostavno jesam, sada i ovdje i od toga pokušavam izvući što više... koliko je to dobro ne znam, jer ne vidim opet nikakav smisao u tome da svoju energiju granam na što više strana, umjesto da ju usmjerim na jedan jedini cilj...
a taj cilj, je upravo onaj koji mi nedostaje. jednostavno, nemam nikakav cilj u životu, od toga sam, čini se več odustala davnih dana. ne vidim smisao u cijeloj priči...
mislim, sve u svemu, koliko god nemala nikakav kristalizirani cilj, toliko ga upravo želim... sve bih dala, da konačno imam nešto, bilo što, nekakav cilj koji će ispuniti cijelu ovu zbrku u mojoj glavi...

da imam neki cilj, ne bih se osvrtala ni lijevo, ni desno, ni nazad, samo bih se skoncentrirala na ono što mi je bitno... ne znam koliko je to sad opet preporučljivo, ali jednostavno toliko želim konačno nešto postići da je to nezamislivo... ne znam, možda je to samo u mojoj glavi, ali eto, postoji i to je to...

možda se i to promijeni, možda se opet sva izmijenim... ne bi bilo prvi put... koliko god mi stvari puta prođu glavom, toliko različitih rješenja nalazim za poneki problem... mislim da je moj možda najveći problem to što sam totalno neodlučna... jednostavno nikad ne znam koje bi moglo biti bolje rješenje, pa najčešće biram ono koje mi se čini možda najispravnijim...

toliko zasad o tome, tek toliko, mali uvid u zbrku u mojoj glavi... ne znam zašto, ne znam kako, jednostavno postoji i to je dosta...

Image Hosted by ImageShack.us
- 18:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 06.10.2006.

life and death and the freeky things between

nekako mi je ponestalo kojekakve prevelike inspiracije za novi post. no, kako uvijek postoji tema koju mogu "silovati" do besvjesti, sada ću malo poraditi na tome. univerzalna tema koja se tiče, ako ništa drugo, barem velike večine. tema je život tj. smrt i povezanost tih dviju pojmova.

dakle, opće poznata stvar, da ako netko želi živjeti, onda mora nastati, tj roditi se (kod sisavaca). kada je ta stvar več takoreći "obavljena", dolazi možda teži dio posla, u kojemu tek možemo sanjati dok smo u majčinoj utrobi. naravno, život. "poći ću u školu.. diplomirat ću... oženit ću se... moj otac će umrijeti... pronaću ću sigurnu državnu službu... moja žena će me prevariti, a ja ću šutjeti da ne bih srušio svijet. i onda?"
svi mi naravno imamo neke svoje planove, nade vezane za budućnost, no ostvarenje tih nada je opet druga stvar. naše norme i općenite stvari koje smo stekli odgojem određuju naše želje. no, veliku stvar tu opet igraju i ljudski nagoni i psiha. iako, kao što rekoh, sve je stvar društva.
"pošao sam u školu... diplomirao sam... oženio sam se.. moj otac je umro... pronašao sam sigurnu državnu službu... moja žena me prevarila, a ja sam šutio da ne bih srušio svijet. i onda?"
možda čak i kada nam se svi snovi ostvare, ostajemo nezadovoljni... no, koliko je to puko nezadovoljstvo ili pak razočaranje? imamo sve što se može poželjeti, sve što nam je drago, bitno...ali ipak, kao da nešto nedostaje "kad pomisliš kako je sanjao o tome da postane slavan. želio je vidjeti svoje ime velikim slovima..." mislim, svi mi želimo biti slavni, da ljudi znaju tko smo, da nas cijene, poštuju i sve to, no naravno, to nije ostvarivo. kada čovjek pomisli kako bi samo bili da smo svi slavni... mislim da bi onda možda bili konačno zadovoljni, jer bi svi bili na nekakvoj istoj društvenoj i financijskoj razini. koliko bi tada svijet bio dosadan, to bi opet bila druga krajnost, jer više ne bi imali kakve ciljeve postizati...
mnogo ljudi razmišlja u krajnjem očaju o samoubojstvu... nije bitno iz kojeg razloga, što ih navodi na to, mislim da se svi barem u posljednjem trenutku barem malo pokaju
"koja je najveća želja umirućeg čovjeka? vjerujem...ostati živ.. ili barem ponovno oživjeti"
prvo ta puka zamisao "biti ili ne biti"... mislim da je krajnja odluka možda ipak najteža...iako može biti da ljudi uopće nisu svjesni toga što rade sve do zadnjeg trenutka...
da nikad više neće gledati svijet, koliko god on grozan bio, poželjet će samo još malo, samo jedan dan, jedan sat...
"i to je sve... bože moj, koji užas... a ipak bih volio da se taj užas nastavi"

mislim, nema smisla za života razmišljati o smrti, iako recimo, ja to uporno radim...
no, nedavno, mi je nešto sinulo. nije baš nešto bogzna što, ali je. a to sve sam zaključila po tim kao nekim citatima što ih vidite ovdje "usput"... jednostavan odgovor na banalno pitanje: koji je smisao života? da se živi, da jednostavno osjetiš da si živ, da osjećaš, da znaš da jesi... i to je moj odgovor na to pitanje... katkad mi se čini glupavim, katkad mi se čini kao nešto prihvatljivo...a katkad jednostavno ne razumijem... čini mi se prebalanim, prejednostavnim... da jednostavno nema smisla, a onda ipak vidim zlatnu nit razuma... ne znam, možda uvijek želim naći nešto razumnije, nešto kompliciranije, složenije...nešto za što bi mi možda trebalo vremena da shvatim... ali mislim da bi sve shvatila prije nego ovu svoju teoriju

katkad ne vidim smisao.. jednostavno ne vidim smisao postojanja života uopće... a onda se sjetim jedne rečenice "zašto bi sve moralo imati smisla?" možda su neke stvari stvorene jednostavno zato da nemaju smisla...ili da taj smisao saznamo tek mnogo kasnije. tako je i u povijesti; pravi smisao stvari se otkrije tek onda kada je sve več gotovo...

i onda se opet vraćam tamo odakle sam počela, život i smrt. jednostavno, sve se vrti u krug, tako i naši životi, ne mislim sada da su jednolični ili tako nešto (iako uvijek ima nekih "pravilnosti" po kojima se odvija život), nego jedostavno da se mi vrtimo u krug. iz života prelazimo u smrt, pa možda onda i obrnuto, tko će to znati?

Image Hosted by ImageShack.us

ps: citati su iz dylan doga: ničija priča
- 17:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>