Marketing
Gezeiten
da bi otkrili što je život, moramo saznati što znači umrijeti
kako se približava zima, opet sve više upadam u neku melankoliju...
no, sada je več bolje, iako mijenjam raspoloženja iz minute u minutu...
nedavno sam bila u nekakvoj totalnoj panici. bila sam uvjerena da sam glupa i da imam nizak IQ... mislim ono, koje dileme... to me potaklo da, kako ne bi ispala glupa, počnem više učiti, jer sam mislila, da se učenjem može "popraviti" nizak IQ...
mislim, nisam znala svoj kvocijent inteligencije, ali sam se osjećala jednostavno glupo. možda ćete me sad stavrno smatrati luđakinjom, ali to me kljucalo dosta dugo... toliko dugo, dok nisam potražila na netu neki relativno provjeren test inteligencije, gdje su neslužbeno potvrdili da sam normalna...
tako sam se donekle smirila oko te cijele dileme inteligencije i gluposti, pa sam sad na mrtvoj točki na rom pitanju...
mislim da sve to može proći uz neku blagu krizu identita, kojom prolazim več neko vrijeme. opet, to je moja neka kao fol dijagnoza (uvijek pravim neke dijagnoze o sebi)...
stalno me nešto kljuca, stalno me nešto grize u mozak...
nešto je trulo u državi Danskoj
no, nije dovoljno da me kljucaju stari o meni, tj. mojoj psihi ili čemu več, nego mi neki prokleti glasić u glavi serenda zbog svega na što god naiđe... ne mislim sad u pravom smisli te riječi, nego za sve ima neko mišljenje, za sve mora imati neki prigovor (zašto je to tako, zašto ne može biti bolje), za svakog neki komentar...
za svaku osobu koju god poznavala, makar tek toliko iz viđenja, veže se cijelo klupko niti koje se samo miješaju u mojoj glavi....
da još to sve ne bude dovoljno, u principu mi na pamet stalno padaju neke sulude ideje, također na svim područjima... to mi čak ne govori onaj glas, več mi to padne na pamet tek toliko, niotkuda...
sve mi se čini da je nešto trulo u mojoj glavi...
govorim stvari na koje nikad ne bi ni pomislila, a mislim o stvarima, za koje nikad nisam mislila da sam u stanju misliti....
nada je prijateljica snova, a sestra iluzija...
više ni sama ne znam čemu da se nadam, što da želim, što očekujem... jednostavno jesam, sada i ovdje i od toga pokušavam izvući što više... koliko je to dobro ne znam, jer ne vidim opet nikakav smisao u tome da svoju energiju granam na što više strana, umjesto da ju usmjerim na jedan jedini cilj...
a taj cilj, je upravo onaj koji mi nedostaje. jednostavno, nemam nikakav cilj u životu, od toga sam, čini se več odustala davnih dana. ne vidim smisao u cijeloj priči...
mislim, sve u svemu, koliko god nemala nikakav kristalizirani cilj, toliko ga upravo želim... sve bih dala, da konačno imam nešto, bilo što, nekakav cilj koji će ispuniti cijelu ovu zbrku u mojoj glavi...
da imam neki cilj, ne bih se osvrtala ni lijevo, ni desno, ni nazad, samo bih se skoncentrirala na ono što mi je bitno... ne znam koliko je to sad opet preporučljivo, ali jednostavno toliko želim konačno nešto postići da je to nezamislivo... ne znam, možda je to samo u mojoj glavi, ali eto, postoji i to je to...
možda se i to promijeni, možda se opet sva izmijenim... ne bi bilo prvi put... koliko god mi stvari puta prođu glavom, toliko različitih rješenja nalazim za poneki problem... mislim da je moj možda najveći problem to što sam totalno neodlučna... jednostavno nikad ne znam koje bi moglo biti bolje rješenje, pa najčešće biram ono koje mi se čini možda najispravnijim...
toliko zasad o tome, tek toliko, mali uvid u zbrku u mojoj glavi... ne znam zašto, ne znam kako, jednostavno postoji i to je dosta...
Post je objavljen 18.10.2006. u 18:46 sati.