nebuloze@nemampojma.hr

nekako mi je ponestalo kojekakve prevelike inspiracije za novi post. no, kako uvijek postoji tema koju mogu "silovati" do besvjesti, sada ću malo poraditi na tome. univerzalna tema koja se tiče, ako ništa drugo, barem velike večine. tema je život tj. smrt i povezanost tih dviju pojmova.

dakle, opće poznata stvar, da ako netko želi živjeti, onda mora nastati, tj roditi se (kod sisavaca). kada je ta stvar več takoreći "obavljena", dolazi možda teži dio posla, u kojemu tek možemo sanjati dok smo u majčinoj utrobi. naravno, život. "poći ću u školu.. diplomirat ću... oženit ću se... moj otac će umrijeti... pronaću ću sigurnu državnu službu... moja žena će me prevariti, a ja ću šutjeti da ne bih srušio svijet. i onda?"
svi mi naravno imamo neke svoje planove, nade vezane za budućnost, no ostvarenje tih nada je opet druga stvar. naše norme i općenite stvari koje smo stekli odgojem određuju naše želje. no, veliku stvar tu opet igraju i ljudski nagoni i psiha. iako, kao što rekoh, sve je stvar društva.
"pošao sam u školu... diplomirao sam... oženio sam se.. moj otac je umro... pronašao sam sigurnu državnu službu... moja žena me prevarila, a ja sam šutio da ne bih srušio svijet. i onda?"
možda čak i kada nam se svi snovi ostvare, ostajemo nezadovoljni... no, koliko je to puko nezadovoljstvo ili pak razočaranje? imamo sve što se može poželjeti, sve što nam je drago, bitno...ali ipak, kao da nešto nedostaje "kad pomisliš kako je sanjao o tome da postane slavan. želio je vidjeti svoje ime velikim slovima..." mislim, svi mi želimo biti slavni, da ljudi znaju tko smo, da nas cijene, poštuju i sve to, no naravno, to nije ostvarivo. kada čovjek pomisli kako bi samo bili da smo svi slavni... mislim da bi onda možda bili konačno zadovoljni, jer bi svi bili na nekakvoj istoj društvenoj i financijskoj razini. koliko bi tada svijet bio dosadan, to bi opet bila druga krajnost, jer više ne bi imali kakve ciljeve postizati...
mnogo ljudi razmišlja u krajnjem očaju o samoubojstvu... nije bitno iz kojeg razloga, što ih navodi na to, mislim da se svi barem u posljednjem trenutku barem malo pokaju
"koja je najveća želja umirućeg čovjeka? vjerujem...ostati živ.. ili barem ponovno oživjeti"
prvo ta puka zamisao "biti ili ne biti"... mislim da je krajnja odluka možda ipak najteža...iako može biti da ljudi uopće nisu svjesni toga što rade sve do zadnjeg trenutka...
da nikad više neće gledati svijet, koliko god on grozan bio, poželjet će samo još malo, samo jedan dan, jedan sat...
"i to je sve... bože moj, koji užas... a ipak bih volio da se taj užas nastavi"

mislim, nema smisla za života razmišljati o smrti, iako recimo, ja to uporno radim...
no, nedavno, mi je nešto sinulo. nije baš nešto bogzna što, ali je. a to sve sam zaključila po tim kao nekim citatima što ih vidite ovdje "usput"... jednostavan odgovor na banalno pitanje: koji je smisao života? da se živi, da jednostavno osjetiš da si živ, da osjećaš, da znaš da jesi... i to je moj odgovor na to pitanje... katkad mi se čini glupavim, katkad mi se čini kao nešto prihvatljivo...a katkad jednostavno ne razumijem... čini mi se prebalanim, prejednostavnim... da jednostavno nema smisla, a onda ipak vidim zlatnu nit razuma... ne znam, možda uvijek želim naći nešto razumnije, nešto kompliciranije, složenije...nešto za što bi mi možda trebalo vremena da shvatim... ali mislim da bi sve shvatila prije nego ovu svoju teoriju

katkad ne vidim smisao.. jednostavno ne vidim smisao postojanja života uopće... a onda se sjetim jedne rečenice "zašto bi sve moralo imati smisla?" možda su neke stvari stvorene jednostavno zato da nemaju smisla...ili da taj smisao saznamo tek mnogo kasnije. tako je i u povijesti; pravi smisao stvari se otkrije tek onda kada je sve več gotovo...

i onda se opet vraćam tamo odakle sam počela, život i smrt. jednostavno, sve se vrti u krug, tako i naši životi, ne mislim sada da su jednolični ili tako nešto (iako uvijek ima nekih "pravilnosti" po kojima se odvija život), nego jedostavno da se mi vrtimo u krug. iz života prelazimo u smrt, pa možda onda i obrnuto, tko će to znati?



ps: citati su iz dylan doga: ničija priča