Najdraži moji, već me dulje vremena muče neke stvari oko bloga, cenzure i korektnosti. To jednostavno mora iz mene van!
Prije no što sam krenuo pisati ovaj post u google sam ukucao:
JANJIMIREVCI
pa odmah potom:
JANJIMIREVAC
Srećom, nisam našao tu riječ i sad sav sretan mogu pisati bez da se itko tko bi pročitao ovaj post, a slučajno je iz "Gornjih Janjimirevaca", uvrijedi!
A bilo je to ovako:
Igram ogledni meč protiv Š. Totalno sam dekoncentriran, mobiteli mi stalno zvone, Š. zaista nije loš igrač i vodi me 6:2. A meč se igra do 9.
Dakle, on treba dobit još tri partije, dok ja trebam dobiti sedam partija! Pomalo sam ljut na samog sebe što sam se uopće doveo u tu situaciju i prva (u svakom pogledu) konobarica to primjeti:
"Što je? Nisi zadovoljan igrom?" upita ona.
"Da zadovoljan?!" pogledam je, pa očajno zakukam:
"Ovakvom igrom mogao bih osvojiti jedino zatvoreni turnir Gornjih Janjimirevaca i to u kategoriji igrača starijih od devedeset i dvije godine!"
Baš se slatko nasmijala, a još joj je slađi bio smijeh kad sam pola sata kasnije visoko podigao štap i viknuo joj:
"Jeee, Gornji Janjimirevci su pobijedili 9 prema 8!"
Vidite, sad se polako približavam skliskoj temi. Kao što se možda sjećate, nedavno sam u jednom postu napisao da na ovom blogu neće biti cenzure - što na umu to na drumu!
A ipak sam išao guglat "Gornje Janjimirevce!" Ne mogu ja protiv svojih obzira!
Sad ću vam dati slučaj broj dva. Ovo sad već postaje totalno politički nekorektan post ali se nadam da ćete upravo zato shvatiti što zapravo želim reći. Želim vam reći kako, ni uz najbolju volju, preko bloga neću moć biti do kraja spontan kao što sam uživo. Jer uživo znam da me osoba pred kojom se šalim poznaje, da zna da time što se našalim na nečiji račun ne mislim ništa loše - naprotiv! Nikad se ne šalim na račun onih koji mi nisu dragi...
Moji stariji i pažljiviji čitatelji znaju da sam objavio nekoliko postova o invalidima. Da sam apelirao na neke sitnice koje su nama toliko sitne da i ne obraćamo pozornost na njih, a invalidima su nepremostiva prepreka. Npr. parkiranje blizu zida, stepenice tamo gdje objektivno nisu potrebne itd itd...
Oni koji me još bolje znaju, ti znaju da sam često tiho dao neki prilog na kojekavim akcijama, neki čak znaju i da sam se, recimo, uključio na "Aukciju za Anju" i kupio neke predmete za koje nisam vjerovao da će mi ičemu koristiti jer ne znam kakvi su gabariti kupljenih predmeta (npr. ne baš prejeftine torbice za fotoaparat), ali sam rezonirao ovako:
"Pa neka! Imam trenutno viška novaca. Kupit ću to i pomoći malenoj, a ako to što kupim ne bude meni poslužilo, poklonit ću to nekome od svojih prijatelja jer njima će sigurno pasati..."
I sad zamislite sljedeću situaciju. Vozim se s frendicom centrom grada. Gužva je neopisiva, nigdje parkinga. Odjednom ugledam parking, ulijećem u njega ko mahnit i tek onda vidim da je iza mene tabla. Naravno, bilo je to mjesto za invalide. Izlazim natrag na cestu i nastavljam mukotrpnu potragu za parkingom, ali se pokaže da je svako mjesto koje vidimo mjesto za invalide! I u jednom trenutku, kad smo prošli pored valjda petnaestog praznog invalidskog mjesta, a nakon pola sata mrcvarećeg gmizanja, ja bubnem:
"Ah ti invići, zauzeše nam čitav grad!"
Ne trebam vam vjerojatno ni reći da je frendica umrla od smijeha, ali malo kasnije krenuli smo ozbiljno pričati. Rekoh joj otprilike ovo:
"Vidi, ti se tako nesputano smiješ jer znaš da ja u biti želim da ima još i više mjesta za invalide i da jako poštujem te ljude. A da slučajno objavim tu rečenicu na blogu, živog bi me razapeli!"
Pa, evo, objavio sam napokon tu famoznu rečenicu!
Pucajte! Samo dajte :)
Milosti ne tražim niti bih vam dao :D
Vaš Ddadd :)
|
