11.05.2007., petak
.Jesam li napokon shvatio? :) vs Ona Ludens :)
.
Nije mi se odmah treniralo pa sam malo sjeo blizu nje.
Brojač osmijeha mi već dugo ne radi, kredom na koži zacrtani cilj zasjenio je sve prividne čari.
Jesam li napokon shvatio?
Osmijeh još jedan neprebrojani otišao je u ništavilo i čekao sam da mi složi kavu miomirisnu, bogatu, prekrivenu šarenom pjenom - kavu kakvu je naučila raditi samo zbog mene. Prsti su mi prebirali po povelikom snopu ključeva što sam ga bacio na šank - od jučer dodana tri nova ključa nisu još bila iskušana, prepipana, poslušana...
Igra očima, igra prstima, igra prelijepo razvučenim usnama, igra tijelom. Igra se ona, a živi sa dečkom godinama. I ozbiljna je...pogotovo kad god netko spomene igru!
Osjetio sam tihi grumen gline u srcu i po tko zna koji puta u životu tiha me sjeta poharala iznutra čim sam pomislio što roditelji rade svojoj djeci. Gledajuć nju onako konfuznu mogao sam jasno ko dan vidjeti dvoje dinosaura stare škole što tankih stisnutih usana nervozno vrte glavama jer im se djevojčica igra.
Umjesto da uči.
Umjesto da pomaže mami.
Umjesto da sjedi i sluša što odrasli govore.
Nisam mogao prešutjeti svoju spoznaju, duboko sam je u tom trenutku žalio.
Osjetio sam iznenadnu želju da popričam s njom:
"Voliš li se ti igrati?" upitao sam je iznenada.
Osmijeh je naglo izblijedio. Čula je ali nije vjerovala.
"Što?!" upitala je iznenađeno.
"Voliš li se igrati?" - ponovio sam pitanje, gledajuć u nju i smiješeći joj se kao da sam joj želio reći da ne mislim ništa loše...
"Kkkako tto mmisliš?" - riječi su joj bile isprekidane baš kao i smijeh...onomad.
"Jednostavno!" - sad sam se potrudio da djelujem lagano iziritirano, tipa "pa kako ne kužiš što pitam!?" i nastavio joj užurbano objašnjavati:
"Ja što god da radim - igram se!
Kad radim posao igram se i želim biti najbolji, kad igram bilijar ja se igram, kad pričam s tobom igram se, a kad ti odeš igram se ovim snopom ključeva!"
Pogledala me je kao da sam poludio, napravila je nekakvu obješenu facu i širom podigla obrve:
"Ne volim! To je...bezveze! Ne volim!" - ovog puta je bila odlučna, jasna, decidirana. Vrtjela je glavom. Nije bilo ni traga nekom mucanju, neodlučnosti! Odlučio sam nastaviti dalje ne obazirući se na nju:
"Znaš..." - rekoh joj, pomalo učiteljski - "...sociolozi tvrde da je sljedeća stepenica u razvoju čovječanstva Homo Ludens..."
Uspravila se malo...nepoznata riječ, naglo ispitivanje o njenim sklonostima, pričanje o temi na kojoj je na 'tankom ledu'...posve sam razumio kako joj je. Nakon kraće stanke nastavio sam:
"iliti...Čovjek koji se igra!"
Počela je vrtjeti glavom stisnutih usana...točno onako kako sam zamišljao njene roditelje! Nisam joj smio dozvoliti da uspostavi autoritet pa sam smjesta krenuo dalje:
"U teoriji, čovječanstvo će toliko napredovati da će umjesto ljudi ogromnu većinu posla obavljati mašine. I čovjeku će ostati puno više vremena no što ga ima sad.
To vrijeme će provoditi u igri!"
Shvatio sam da sam probio njenu površinu, zamutio vodu, rastvorio žabokrečinu koji su joj njeni roditelji stvarali čitavog života...nacerio sam se kad je usljedilo njeno nemušto negiranje. Znao sam da će ono što sad izgovori biti više iz navike:
"Ha! Neka...ali ja se ne volim igrati!" rekla je nekako s visoka. Upravo se igrala...i to samnom. A ja sam pobjeđivao...što ona nikako nije mogla znati!
"Šteta!" rekoh smiješeći se i gledajući je u pravo u oči. Jesu li nam se to zjenice počele širiti? Odlučio da joj ipak kažem kako je za sve kriv odgoj. Nasmiješio sam se jače...zavjereničkije!
"Ti si jako neobična djevojka..." skoro da sam joj šaptao i time joj posve zaokupio pozornost:
"Ti imaš...nešto...što..." - gledao sam je i smiješio se, a ona se sad već posve nagnula prema meni. Parfem sam joj mogao polizati, u očima njenim crnima mogao sam roniti...kemija se mogla rezati nožem. Bio je to trenutak kad sam poželio više od flerta ali najednom mi je poput prikaze izletjela slika njenog dečka koji je doma čeka. Odmaknuo sam se istog časa od nje, ali ne prenaglo. Što ne znači da je igra bila gotova.
"Ništa, nema smisla da ti to pričam!" rekoh ko fol odlučno i nastavim nakon što sam lagano zatresao glavom, smijući se sve vrijeme:
"Donesi mi kugle, želim igrati na stolu broj tri!"
Iznenadio sam je ali ne neugodno. Shvatila je da ju zezam.
"Neću ti donijeti kugle dok mi ne kažeš!" - stisnute je šake dražesno stavila sa strane, ispod rebara a iznad kukova, izgledajuć poput ljutitog ptića. Ptića koji se smješka.
"Ma nemam ti što pričat, o, ti koja se ne igraš!" nacerio sam joj se.
"Onda nećeš dobiti kugle, hihihihihihi" - napokon iskren i glasan smijeh, ali ugodan!
"Dobro, reći ću ti..." - zavjerenički sam opet počeo šaptati. Lagano sam se nagnuo prema njoj, na što se i ona nagnula prema meni. Oči su nam se opet spojile, njene su bile crne i opasne, moje su bile nasmiješene...pravo vrijeme da poentiram! Opet sam se odmaknuo uživajuć u njenoj koncentraciji:
"Sada se igraš! Upravo se igraš!"
Naglo se uspravila sva zbunjena. Onda me pogedala smeteno a već sljedećeg trenutka sam opet začuo njen iskren i lijepi smijeh. Ruke je opet savila iznad kukova i uspravila leđa. Sad je izgledala poput gordog ptića. Pogledala me je nekako s visoka, kao "Ti ćeš mene, mali, ha!?", ali taj 'visoki' pogled razbio se čim se susreo s mojim. I onda više zbilja nije znala što bi. Pa mi je isplazila jezik!
A ja sam se samo od srca smijao...
...na što je ona jurnula donijeti mi kugle!
Vaš Ddadd :-)
PS:
A stvano sam htio pisati o tome jesam li napokon shvatio kakve mi žene odgovaraju i koje sve modove druženja sa ljudima prakticiram u životu. Sori najdraži moji, zanio sam se...očito ću to morati neki drugi put, večeras ili sutra, :DDD
|
|
