Bilo je to davno, u nekom prošlom životu, tamo prije četri dana. Košmar lijepih događanja umarao me iz sekunde u sekundu sve više, moja psiha postajala je svakog trenutka sve neprijemčivljija za bilo kakve vanjske podražaje, a raditi se moralo. Ljudi trebaju znati, netko ih mora voditi...
Bang! U jednom trenutku puklo je nešto u meni, nešto divlje što mi već trećinu stoljeća ne da da hodam Putem Ostalih pa sam si zadnjim snagama oslobodio malo vremena dajući svima simultano instrukcije koje će ih zaokupiti, i to - nadao sam se - barem onoliko vremena koliko će mi trebati da dođem k sebi.
Sjeo sam sam samcat u tišinu svoje sobe. Maknuo sam sve poslove sa ekrana i uključio notepad maksimiziran tako da bude veličine čitavog ekrana...
Prazni bijeli ekran bio je točno ono što sam želio postići u svojoj glavi i osjetio sam da trebam crnilo svoje glave prebaciti na bjelinu ekrana i ostaviti ga tamo. Prsti su mi počeli raditi sami od sebe vođeni nekom drugom voljom i meni se činilo da tipkam dugo, danima. Svijest mi je krenula transendentirati u neke više sfere, stolica na kojoj sam sjedio kao da se počela lagano okretati i tada sam napokon osjetio neki već pomalo zaboravljen mir...
A onda je zazvonio telefon!
Otvorio sam oči i veselo se javio, u tom trenutku sam shvatio da ću bez problema izdržati sve što mi život može prirediti - jedini uvjet je pet minuta za sebe! Ne pet minuta dnevno, niti pet minuta na sat - pet minuta onda kad ti je potrebno! Samo pet minuta. Blažen osmijeh mi se razlio licem, priveo sam razgovor kraju i vratio se kompu da vidim što je moje drugo ja otipkalo dok je ubijalo biznismena.
Pisalo je:
Ti malena što hodaš po utabanim stazama
Na kojima se pijesak uvija po tvojim željama,
Doći ću da ti stvorim red svojim kaosom
Jer bez smionosti nema življenja!
Nije loš taj drugi Ddadd, uskoro ću mu posve dati palicu :)
Živjeli vi meni!
:)
|
