21.07.2006., petak
Ma totalno nevjerojatno II...I nije smiješno :D
Znate, prijatelj je dobio ADSL i uz njega onaj mali smiješni I POD. Pokušao je nešto s tim ali ga je spravica zamolila za USB 2.0. A on to nema i ja sam mu obećao pomoći.
Na kraju divnog i poslom ispunjenog dana prvo sam otišao u banku. Naime prije tjedan dana su me vratili iz banke uz tvrdnju da moje kreditna kartica još nije stgla. Nije pomoglo što sam im pokazao papir koji sam dva tjedna prije tog mog posjeta banci primio poštom. Na papiru je pisalo da im je osobito zadobvoljstvo izvjestiti me da mi je kartica stigla!
"A što ćete, eto, ja karticu ne mogu naći, znači nije stigla!" reče mi tad zbunjena službenica.
"A dobro, doć ću kad će biti neka druga za šalterom!" pomislio sam zločesto joj se cerekajući.
Jučer je za šalterom bila Vatrena Dalmatinka. Zgodna, mlada i sa velikim bujnim tuljcem umjesto kose.
"A to vi oćete, dajte osobnu vamo!"
Zatim je otišla i tražila moju karticu. Nije ju našla tamo gdje je trebala biti pa je počela kopati sustavno prema gore jednu po jednu kovertu i ALELUJA!
"Aleluja!" odzdravila mi je ona uz veliki smiješak pa sam napokon mogao otić do frenda.
Zašto je važno da spominjem frenda u kontekstu "Ma totalno nevjerojatno II"?
Zato što smo PCI karticu za USB 2.0. otišli kupiti u HG Spot!
Frend je iskeširao 80 kuna jer za spravicu koju je dobio besplatno obični USB nije dovoljno dobar...baš si mislim, da npr. dobijem ferarija badava, koliko bi me koštao prvi servis, khm khm, nema džabe ni u stare babe :D
Ali skrećemo s teme, još malo i saznat ćete što je tako totalno nevjerojatno II, jer ja u zadnje vrijeme imam puno posla pa ću ipak malo skratiti, neću pisat ovo do jutra, ili ipak ne...ups svanulo je, petnaest do devet je... NEEE :)
Dakle, kako rekoh, imam puno posla i u biti mi je dobro došla ta frendova zamolba jer sam već dugo namjeravao otići do nekog dućana tehnikom. Naime, imam puno posla i puno pričam na mobitel. Onda sam dobio znanstveni elaborat koji je pokazao da zračenje dvaju mobitela na koja se priča može skuhati jaje za dvadeset minuta! Pa mi je postalo jasno zašto mene nakon minute bilo kojeg mobitelnog razgovora počinje grdo bolit glava. Pa sam odlučio kupiti hands free za oba svoja moba.
Ne vjerujete da mob može skuhat jaje?! Ako ne vjerujete pronaći ću taj tekst i objaviti ga :-)
E, da nastavim! Došao sam kod frenda i raspakirao sve to. Poslužili su mi kolače u istom trenutku kad sam shvatio da sam jedan hands free dobio za mob za koji sam tražio ali da mi zato za drugi mob, nokijicu 6610 nisu dali ispravan hands free!
Pogledao sam na sat. Pisalo je:
"19:53"
Pogledao sam kolače. Pisalo je:
"Pojedi me"
Pogledao sam opet sat. I dalje je pisalo "19:53". U tom momentu moje je golemo tijelo naglo izlevitiralo daleko od stolice (i od zanosnog kolača koji je nešto počeo vikati) i jurnulo van! Sljuštio sam se dva kata niz stepenice i jurnuo do auta. Neke metode uštede vremena koje sam naučio dok sam bio u MI5 su mi pomogle da auto krene i da tek onda palim svjetla, vežam pojas, palim radio... Moćna mašina urlala je od bola ali ja sam bio bešćutan i gonio sam je pravac HG Spota. U 19:59:30 uz škripu kočnica sparkirao sam točno ispred ulaza i automatska vrata HG Spota su se otvorila iako je zaštitar već počeo stiskati gumb kojim ih blokira za posjetitelje izvana. Značajno me je pogledao nesumnjivo zadivljen mojom odnikud pojavom. Ono, znate, krene prstom prema gumbu, nikog nema. Počne stiskat gumb ali ne radi jer tamo na vratima stoji mračni bradati tip držeći u ruci artikl koji treba zamijeniti...scena ko iz nekog filma strave...wow!
Moja jurnjava samim ulaskom u HG Spot još nije prestala. Znao sam da imam svega još par sekundi vremena prije no što zatvore servis, a bez pečata od servisa nema zamjene. Sprint me uzdigao na prvi kat i bacio prema servisu gdje je skužbenik taman zamakao za vrata a ja sam počeo vikati za njim!
I za divno čudo službenik se vratio :)
Lupio mi je žig pa sam morao još jednom jurnuti - ovog puta prema blagajni. Tamo sam stigao taman kad se blagajnik počeo protezati u jupiii_gotovo_je_gotovo stilu.
"Aha, vi to želite zamijeniti za hands free za nokiju 6610..." govorio je glasom čovjeka koji zna što radi.
"Evo, sad će doći - vaš artikl je posljednji koji danas izilazi iz skladišta" reče on bravo_momče glasom.
Primio sam papire i krenuo prema pultu za izdavanje robe ponosan na svoje večerašnje postignuće...napokon sam mogao odahnuti!
Najdraži moji, mislite li da je tu kraj?
Mislite li zaista da je totalno nevjerojatno II to što sam ja iz sjedećeg položaja na drugom katu jedne zgrade u Folnegovićevom naselju do HG Spota stigao za šest i pol minuta? Naravno da se varate najdraži moji, ja takvo što stignem svakodnevno, to uopće nije nevjerojatno...zato čitajte dalje, čujte i počujte :)
"Ako vam ni ovo ne odgovara, večeras vam više ne možemo zamijeniti proizvod!" vikne zamnom blagajnik. Na to se ja odjednom osjetim zlokobno, neka suluda slutnja uvukla mi se u misli...
"Hehehehe...ma odgovarat će...hehehehe, pa me možete mi dva puta za redom uvaliti pogrešan proizvod, zar nije tako, hehehehehehe" govorio sam mu hrabreći samog sebe nikako se ne mogavši oteti dojmu da je blagajnikovo potvrđivanje tih mojih riječi neobično mlako i neuvjerljivo...
Proizvod je stigao.
"Molim vas, otvorite mi ga odmah da vidim paše li za moj mobitel?" rekao sam čovjeku koji mi je donio paket.
Čovjek je počeo otvarati a ja sad znam kako ću se osjećati kad će moja najvoljenija rađati! Naime, neki nepoznati živac ritmički mi je otvarao i zatvarao šaku dok sam gledao čovjeka kako vadi skalpel, kako kirurški precizno radi okruglu rupu i kako izvlači dijete iz te rupe...i...izvukao ga je! OHhhh, moj novi hands free ugledao je svjetlo dana!
Uzeo sam ga u naručje, svog sina Handsa. Onda sam uzeo za ruku stariju kći Nokijicu i rekao joj:
"Vidi, ovo je tvoj brat, vjerujem da ćete se dobro slagati!"
Krenuo sam da ih upoznam kad li je Hands najednom mrdnuo nogicom i mlatnuo Nokijicu u oko!
"SHIIIIT" začulo se u praznom HG Spotu očevo urlanje...jer...dijete je crnac!
"Ne pašu!" iznenađeno će doktor.
"Ne pašu" mirno ću ja dok su mi oči luđački skakale lijevo desno.
"Definitivno ne pašu" ponovio je doktor prvo gledajuć Nokijicu pa onda Handsa.
"Prevaren sam!" promucam ja.
"Ne možete više napraviti zamjenu" veli on.
"Da...kužim, tako je kako je, sad se više ništa ne da učiniti" skrušeno ću ja...
Spuštenih ramena prošao je kraj portira mračni bradati tip. Rogovi su mu gordo stršali iz čela, pjevali su čitavom svijetu pjesmu o jednom prevarenom čovjeku.
Prevarenom i ostavljenom...tiridiridararam.
I koji se za utjehu odlučio vratiti na kolače. Naime, schwarcvald torta se ne propušta samo tako...
I da znate, uopće nije smiješno!
Ni najmanje.
Ozbiljno! Nije smiješno!
Ne.
Ni najmanje...
:D
|
|
