Jednom davno, prije kojih petnaest godina vozio sam se vlakom za Zagorje. U kupeu preko puta mene sjedio je simpatični čičica od minimalno 55 godina. Bio je nizak, vrlo snažne građe i blagog, pomalo tupog izraza lica. Bili smo sami u kupeu, ja sam čitao neku knjigu a čičici je očito bilo dosadno pa je svako malo pogledavao prema meni. Smilovao sam se pa smo u jednom trenutku uspostavili neverbalnu komunikaciju i razgovor je mogao početi:
"Čime se bavite mladiću" upita me čičica.
"Igram bilijar, usput malo i studiram" odgovorim mu i pitam ga isto to.
"Ja sam profesor kemije i biologije u Varaždinu!" veli mi on.
Iznenadio me je taj odgovor, čičica je onako snažan i opaljen vjetrom i suncem djelovao kao kakav ratar, ili možda drvosječa...
"Nevjerojatno!" uskliknem ja. Bilo mi je drago sresti čovjeka s kojim se može popričati i o nečem drugom a ne samo o vremenu. Razgovor je dalje tekao glatko i nadasve ugodno, pričao sam mu o svojim planovima, ispitivao sam ga masu stvari u koje sam želio ući dublje a gospodin mi je strpljivo odgovarao:
"Smatram da Mićurinovi eksperimenti ne postoje, Mićurin je produkt Sovjetskog Saveza koji je u svemu morao biti bolji od zapada...možeš misliti kako je sve zapalio - lubenica s tankom korom, šljiva bez koštica, o svemu tome smo slušali do besvijesti a kad je to napokon trebalo vidjeti on je sve zapalio...moš mislit!" ... potvrđivao je profesor moje sumnje.
Bilo mi je genijalno napokon razgovarati sa nekim tko mi, dok me podučava, ne predaje ono što mi mora predavati, doktrinu, već mi objašnjava poznate stvari sa dozom zdravog razuma i pametne skepse. Već dugo nisam tako uživao pričajući s nekim i razgovor je sažeo vrijeme putovanja u jednu sitnu točku i moja stanica se pojavila brže no ikad u životu. Jedvo smo uspjeli razmijeniti brojeve i dogovoriti da će me čičica obavezno nazvati kad idući put svrati u Zagreb.
****
Prošlo je skoro dva mjeseca kad je nazvao. Bio sam oduševljen što me se sjetio i odmah smo dogovorili sastanak kod sata na Trgu. Kad smo se sreli srdačno smo se rukovali i opet me zapanjila njegova nadljudska snaga. Pronašli smo na Tkalči najtiši ali svejedno prebučan birc te sjeli na kavu i priču...
Pričali smo o svemu, bilo mi je jako zanimljivo razgovarati sa tim čovjekom, ali intuicija mi je stalno govorila da nešto nije u redu. Njegov smeten izraz, čelični pohlepni stisak pri susretu, njegove kretnje...sve to je govorilo daleko više no što je moj novi prijatelj htio da se zna.
U jednom momentu, pred kraj naše priče, naglo sam u svojoj glavi posložio sve i počeo sam se smijati iz sveg glasa. Smijao sam se tako jer sam sad sve shvatio i jer sam čovjeka koji je sjedio ispred mene odjednom promatrao kao da je potpuno gol...
"Ti si pomalo zločest!" rekao mi je on mucajući. Znao sam da on zna da ja znam...
Ustali smo i pozdravili se ko fol srdačno, pale su i neke kurtoazne riječi ali znao sam da se više nikad nećemo sresti, barem ne namjerno. Prepun neke sulude energije otišao sam na žestoki trening, opasnost mi je podigla adrenalin i osjećao sam se sjajno, neranjivo i moćno...
****
Nekoliko godina kasnije pojavio se u crnoj kronici Večernjeg lista članak koji sam čekao:
"Profesor srednje škole D.P. iz Varaždina optužen za višegodišnje seksualno zlostavljanje svojih učenika."
Vaš Ddadd
|
