07.06.2006., srijeda
Davanje cijelog sebe...
Dobio sam prije dva dana mail od jedne drage djevojke. Pisalo je:
Mislim da kad bih recimo imala blog, da bih tesko uspjevala ono što ti radis svakodnevno - dati sebe, al opet ne sve od sebe...mislim nisi se potpuno ogolio, svi te poznaju, a opet si misteriozan i nitko te ne zna. Ja to vjerovatno ne bih mogla. Il bih izgledala ful hladna, il bih otkrivala previše...
Prije tjedan dana Draga i ja smo pričali. Rekla je Draga kako je ponosna jer sam izabran u natječaj portala Republike (idite, čitajte Republiku, glasujte :) ), jer, kao, ja sam jedan od 25 odabranih blogera među 250 000 domaćih blogova. Tada je rekla da želi da osvojim i pišem tu kolumnu.
Pitao sam tada Dragu zna li ona što to znači biti među 25 blogova? Je li to samo neki prirodan proces meni bogom dan, ili je to teret, obveza, nešto što se mora živjeti? Pitao sam je potom zna li ona kakvi su ljudi, koji su im apetiti? Zna li ona uopće što znači davati od sebe?
Želio sam joj objasniti kako zaista nisam siguran da bih želio pisati kolumnu, kako pišem blog iz nekih drugih razloga i kako ja tu popularnost i normalnu ljudsku želju da se bude u vrhu vidim, pa sam joj ispričao priču. A sad ću tu priču ispričati vama najdraži moji! Uživajte!
Priču sam pročitao davno u knjizi Otključani globus, Pere Zlatara. Ja sam je prepričao svojim riječima, onako kako kako je pamtim...
*****
Dati sve od sebe
Želite li znati kakvi su ljudi? Pokušat ću vam objasniti najdraži moji...nakon ove priče mislim da ćete shvatiti kako je popularnost težak kruh, da biste došli na vrh morate dati cijelog sebe, a tada, na vrhu, više nemate što dati...ovo je priča o Manuelu Rodriguezu, vjerojatno najvećem matadoru svih vremena...
***
Rodio se početkom stoljeća kao sin poznatog matadora. Otac mu je oslijepio kad je Manuel imao svega pet godina i uskoro je umro u bolnici za siromahe.
Kad je otac umro, dječačić se pred svojom majkom zarekao da će postati najveći matador svih vremena!
Od najranijeg djetinjstva Manuel je jako dobro upoznao glad i bijedu i već kao malo dijete zaposlio se kao zidarski pomoćnik. Sa jedanaest godina zaposlio se na farmi bikova i tamo je kad god bi uhvatio vremena uzimao plašt i mač i postavljao se nasuprot mladih bičića. Bio je užasno nezgrapan, posvemašnji početnik ali se ipak već sa petnaest godina prijavio za prvu koridu.
Tamo su ga totalno ismijali, rugali su se njegovim nekoordiniranim pokretima, mršavom tijelu nošenom smiješnim nezgrapnim hodom i njegovom posve ozbiljnom tužnom duguljastom licu.
Ono što mu nisu mogli osporiti je njegova dotad neviđena hrabrost - dopuštao je da mu bikovi priđu luđački blizu!
Od svih ljudi u areni jedan čovjek nije se smijao. Bio je to José Flores Camarga, bivši matador koji se sad bavio podučavanjem mladih. On je Manuela uzeo pod svoje i vrlo brzo pred zahtjevnu publiku izašao je najveći matador svih vremena, Manuel Rodriguez, koj je u spomen svog oca uzeo njegov nadimak:
Manolete!
Znalci su govorili da dostojanstvenije držanje od Manoleteovog ne može postojati, da njegova hrabrost i vještina ne mogu biti nadmašene, a brižljivo raščešljan razdjeljak posred tjemena, tuga na njegovom licu i njegov ledeni pogled davali su mu karizmu kakvu nitko nikada, ni prije ni poslije njega nije dostigao. Vrlo brzo postao je najveći matador ikada, njegova slava prešla je granice Španjolske, a honorare koje je Manolete dobivao za svoje borbe nitko nikada nije dostigao.
Za sebe je uvijek birao najteže i najstarije bikove. Nekoliko puta završio je čak i teže ozlijeđen ali uvijek se vraćao areni. Publika ga je obožavala a on je svakom borbom izmišljao sve luđe trikove i bivao sve hrabriji. To je trajalo sve do njegove pet stotina i prve borbe, do datuma koji svaki Španjolac koji drži do sebe zna napamet, do 28. kolovoza 1947, do koride u gradu Linaresu, do dana kad se Manolete suprotstavio Isleru - podmuklom, brzom i snažnom biku rogova nabrušenih do savršenstva...
Važno je reći da je Manolete najavljivao svoj odlazak. Prevalio je preko sebe 500 borbi, bilo mu je trideset godina i dolazilo je vrijeme da se povuče. Za oproštaj je želio još prirediti samo nekoliko najveličanstvenijih borbi ikada. Ova borba u Linerasu bila je jedna od tih...veličanstvena i graciozna, prepuna nemoguće hrabrih a elegantnih poteza na granici mogućeg. Stadion je frenetično vikao "O-le!" a trube su se oglasile - došlo je vrijeme za završni udarac!
Manolete je učinio ono po čemu je bio nenadmašan i slavan - posve se približio biku na nevjerojatno opasnu udaljenost i zadao mu je smrtonosni udarac. U istom trenutku bik je zahvatio rogom Manoleta u trbuh i bacio ga na pod!
U petak 29. kolovoza 1947. Manoletovo srce je stalo. U pet sati i tri minute u jutro španjolskoj javnosti koja je probdijela noć kraj radio aparata spiker radio Madrida plačnim glasom objavio je:
"Nestao je najveći matador dvadesetog stoljeća"
Prema tradiciji vlasnik farme na kojoj je uzgojen Islero usmrtio je majku bika ubojice. U uzgajalištu Mijure, nedaleko od gradića Carmone i dan danas na zidu stoji preparirana glava krave ispod koje piše:
"Uzgajalište Mijura. Islera, 12-godišja majka bika koji je izazvao smrt Manuela Rodrigueza Manoleta u areni u Linaresu dana 28. kolovoza 1947."
Stotine tisuća uplakanih ljudi išli su za Manoletovim lijesom u velebnom pogrebu. Dok je plačući jedan stari i slavni matador stajao za odrom najvećeg matadora svih vremena prošaputao je:
Od njega je publika u svakoj borbi tražila sve više i on im je to davao.
Na kraju im je mogao dati još samo svoj život.
I on im ga je dao!
Vaš Ddadd
|
|
