Da nastavim Ddaddovu fobistoriju :)
Dakle, volio sam Reksa i on je volio mene. Zato i jeste mamlaz psetoliki onako skočio i poklopio me. Ja sam se od straha posve ukočio i pao...i to je sve čega se sjećam :)
Naizgled je sve prošlo bez posljedica i živio sam kao pravi mali sretni čovjek sve do trenutka kad mi u samoposluzi nije nešto palo iz ruku...tada sam se ukočio!!
Nevjerojatno, slijedećih nekoliko godina bih se na svaku neugodnost posve ukočio i ostao bih nepomično stajati možda i minutu! Pojma nemate kako je to bilo neugodno...netko poviče na mene ja se ukipim, nešto lupi ja se ukočim, napadne me Godzila ja se ukočim...kočio sam se i u snovima i u zbilji..sjećam se snova kad bi me lovilo nešto nepoznato i moćno, neko istinsko Zlo. Bježao bih ko lud sve do trenutka kad bi Zlo prišlo sasvim blizu...a tada bih se ukočio!
Uvijek bih se probudio prije no što bi me Zlo ubilo...ali o tome želim popričati s vama u sljedećem postu... :)
Dakle, mislim da to nije bila prava fobija, brijem da je to bio neki uvjetni refleks, prvi put sam na neugodnost reagirao ukočenošću i preživio...moja je animalna mlada duša podsvijesno zbrojila dva i dva i ukočenost me 'spašavala' od pogiblje.
Kad sam skužio da mi to smeta u svakodnevnom životu (mislim da sam već išao u drugi ili treći osnovne) odlučio sam to pobijediti i namjerno sam se trudio što brže pomaknuti nakon stresa! Bivao sam s vremenom sve bolji i bolji, ali dugo mi je vremena trebalo da se toga riješim.
Ni dan danas mi nije posve uspjelo. Još uvijek se ukočim kad se uzbudim.
Srećom sad je ta ukočenost lokalizirana.
:D
|