Bio sam u subotu sa društvom na Jarunu. Bilo je super: roštilj, rolanje, frizbi, sladoled, izležavanje na suncu...bogovski sam se odmorio!
Ono o čemu želim pričati je mjesto gdje sam bio. Mjesto je na kraju onog poluotoka (odnosno dvaju spojenih otoka) gdje se ne može autom jer je prije dosta vremena jedna žena jurila tuda u bjesnom autu i usmrtila bračni par. Tamo je sad rampa, autom mogu ući samo gosti restorana, specijalni kombiji ZETa i automobili sa invalidskim oznakama. Ta specijalna vozila ZETa služe za prijevoz invalida.
Na kraju tog poluotoka nalazi se plaža, super je uređena, asfalt je tamo novi, okoliš je lijepo uređen, a sa plaže se ravno u vodu spušta dugačka betonska kosina.
Tamo ima i popratnih sadržaja - kuglanje (sa kuglom na konopcu), park sa raznim spravama i sa jako lijepom ljuljačkom, ima tamo i pečenjara, zove se Jarunska oaza, roštilj je tamo odličan!
Meni je to najbolje uređena plaža na Jarunu.
To je plaža za invalide.
U subotu kad smo dolazili tamo u trenutku dolaska ugledao sam par ljudi u invalidskim kolicima kako me gledaju. Na trenutak sam se uplašio da možda ti ljudi moju brzinu i 'zdravost' ne shvate kao provokaciju - pomislio sam da im možda neće biti drago što vide četvero zdravih ljudi kako dolaze na invalidsku plažu. Kad sam ih bolje pogledao shvatio sam da se smiju i da nas gledaju sa simpatijom!
Odahnuo sam - u tom trenu sam shvatio da smo dobrodošli. Svugdje gdje smo prolazili bilo je teških invalida ali svi su imali nešto zajedničko - smijali su se - bili su sretni! Oni su došli na tu plažu da se opuste, da budu negdje gdje su ljudi sličnih hendikepa nešto uobičajeno i uživali su u tome!
Tamo ih nitko nije gledao kao predstavu niti ih je gledao sažaljivo, sablažnjivo ili kako ih to već zdravi obično gledaju na javnim mjestima. Bili su svoji na svome.
To što se uopće nisu obazirali na nas, odnosno, što su nas tako vedro i normalno gledali natjeralo me da se zapitam zašto je tome tako. Četiri invalida među zdravima bili bi obavezno predmet pažnje, a nas četiri zdrava među invalidima bili smo posve uklopljeni, zbilja se nije oko toga pravila nikakva različitost!
Zaključio sam da je to zato što su oni navikli na zdrave osobe!
Drugim riječima, da mi svakodnevno viđamo invalide u raznim situacijama, da komuniciramo s njima i da se družimo s njima, invalidi se među nama nikad ne bi osjećali otuđeno!
Mi bi smo bili skroz naviknuti na njih, onako kako su oni naviknuti na nas i vjerujem da bi nam se moglo dogoditi da pričamo sa osobom u invalidskim kolicima a da i ne registriramo hendikep te osobe! To bi bilo baš sjajno :)
Da li ste znali da, po zakonu, kad parkirate auto na nogostupu morate između auta i zida ostaviti slobodno najmanje 1,60 metra!?
Da li ste svijesni koliko je invalidima teško, oni ne mogu uopće proći mnogim ulicama, da bi stigli do odredišta moraju na cestu!
A toliki odmak od zida uglavnom nije preveliki problem, problem je u nama koji ne razmišljamo! Ja sam uvijek kao mlađi maštao hodati pločnikom sa nekim skalpelom i praviti crtice po karoserijama svih automobila zbog kojih osoba s kojom šećem i ja ne možemo širokim nogostupom proći rame uz rame! :)
Vjerujem da bi policajci trebali više hodati ulicama a manje se posvećivati čekanju iza grmlja u lovu na one koji nemaju upaljena svjetla! Trebali bi zvati pauka zbog svakog vozila koje je parkirano na invalidskom mjestu ili preblizu zidu. Grad bi trebao napraviti još poneko mjesto gdje bi invalidi dolazili - mjesto lijepo poput Jarunske oaze.
Možda bi smo ih tada viđali češće i možda bi smo ih tad posve prihvatili, do te mjere da bi u svim dućanima bilo normalno imati kosinu, da bi mladi mogli dolaziti u diskoteke i vrtjeti kotačima bez da budu show, te da ih nitko ne bi značajno ili sažalno gledao dok razgovara s njima...
Kad ću slijedeći put na Jarun, opet ću u Jarunsku oazu, na plažu za invalide. Lijepo i mirno je tamo, a ja namjerno želim i dalje sretati invalidne ljude što češće - želim da se u meni izgubi svako zrnce nelagode i promišljanja kad ih primjetim. Nadam se da će mi uspjeti!
Pozdravlja vas vaš Ddadd
|