Prije no što krenete čitati ovo, bilo bi dobro da pročitate 'Motel na pola puta'
Pozdrav!
*****
Žena ugaslih očiju
Kada sam je ugledao pomislio sam u sebi da je ona žena ugaslih očiju.
Sjedila je u polumračnom hodniku, uzvišeno, nezemaljski spokojno - ruka kojom si je približavala usijani pepeo kretala se kao da klizi kroz vodu. Zbog slabašnog svjetla bila je daleka mom pogledu, nestvarna i magična, trajna poput kremastog dima što je lebdio iznad nje. Dim cigarete nitasto lelujao je visoko i nestajao u toplini zidne lampe, otimajući dio svjetla šarenoj slici na zidu. Tanke i fine, njegovane i meke, bijele ruke žene činile su je damom, ali zato su nehajno prekrižene noge, oble svilene i glatke, čitavom svojom dužinom mirisale na seks! Kroz bočni izrez haljine prozračna se koža vidjela cijela, od gležnja pa skroz do bedra - te divne noge Bog nije stvorio za hodanje.
Bez obzira na izrez, haljina je na toj ženi bila čedna - krem bijela, bez rukava, sprijeda posve zakopčana, a fina je tkanina udobno i meko pratila linije njenog tijela spuštajući se niz tijelo skladno i prirodno, priljubljeno ali i komotno.
Stajao sam za šankom i promatrao je kroz otvor iznad vratašca od ulaza u šank. Božo se glasno smijao i pričao mi nešto što nisam slušao već sam preko njegovog ramena hipnotizirano zurio u nepoznatog anđela zaboravljenog od svijeta. Promatrajući je u njenom sam držanju osjetio duboku tugu. Doimala se poput ptičice što je ispala iz gnijezda i koja tiho čeka da se nešto dogodi dok joj je glavica uvučena duboko u ramena.
Nisam više mogao gledati u nju a da ne bude napadno. Uzeo sam kugle i krenuo do ormarića gdje sam držao štapove. Morao sam proći pored nje. Podigla je glavu i pogledala me a ja sam tada pomslio da je ona djevojka ugaslih očiju.
Pozdravio sam je želeći joj pokloniti smiješak. Nisam se mogao nasmiješiti. Znao sam da ona zna kako se osjećam i kad mi je odzdravila učinilo mi se da sam joj na trenutak u oku ugledao iskricu nade. Prošao sam pored nje ne gledajući je više, uzeo štapove i krenuo do zelenog stola - vježbati! Bacio sam kao i uvijek tri kugle na stol slušajući njihov zvuk. Moj prvi udarac tog dana bio je za promjenu nježan, kao da sam se bojao da ću snagom razbiti porculansku sliku žene u bijelom - sliku koja mi nikako nije htjela iz glave!
Cijeli trening igrao sam znatno mekše no ikad, moji su udarci bili usredotočeni na osjećaj - bili su tihi i potpuno posvećeni nježnosti kontakta sa kuglom. Svaki dodir štapa i kugle bio je dodir mene i nje, nisam u tom našem odnosu želio nikakvih naglih pokreta, nikakve grubosti ili sile! Želio sam da nam dodir traje što dulje, želio sam u kugle utkati svoj spokojni nemir, želio sam da te kugle jure stolom mirne dok su same a da u sudaru tiho razaraju! Uspjevalo mi je...tog dana moja je igra dobila dimenziju više – profinjenost!
Puno je vremena prošlo u zanosu, ples mene i kugli završio je.
Spremio sam kugle i odnio ih do Bože. Otišao sam pospremiti štapove i prošao hodnikom. Ispod mutno osvjetljene slike sad nije bilo nikoga, mali stol i prazna stolica djelovali su mi usamljeno. Spremio sam štapove, pozdravio se sa Božom i izašao iz motela.
Dok sam hodao prema autobusu čvor u grudima rastao je...znao sam da je više nikada neću sresti, tu divnu ženu ugaslih očiju.
|
