16.06.2005., četvrtak
.Stari...iza kulisa :)
.
Moj je otac dobar čovjek. Jako dobar čovjek.
Stara je škola, skroman i vrijedan, zadovoljan svojim poslom, svakog jutra ustaje u isto vrijeme i svakog dana dolazi na posao 20 minuta ranije. Mislim da je u ovih tridesetak godina što radi u istoj firmi zakasnio na posao svega jedan jedini put - kad je napadao pregusti snijeg.
Iako je fakultetski obrazovan na poslu nikad nije pokazao neku ambiciju tako da nikad nije dogurao dalje od šefa/savjetnika jednog sektora u svojoj firmi, to je posao koji radi već par desetljeća.
Kako sad stvari stoje čini se da je to što nije ambiciozan bolje za njega! Naime, čovjek radi u važnoj državnoj firmi u kojoj se politička previranja nakon svakih izbora obavezno odraze na mjesto direktora poduzeća. Stari je u ovih petnaestak godina lijepe naše promijenio već osam direktora, dok bi on uvijek ostajao na svom mjestu, stabilan i nedodirljiv, pravi čovjek od povjerenja, siva eminencija što zna svaki kotačić u poduzeću. On bi uvijek prigrlio svakog novog direktora i uvodio ga u posao. Zahvaljujući tome cijelo vrijeme prima direktorsku plaću.
Ta plaća, koliko god se činila solidnom za naše prilike, ipak je mala.
Vani u poduzećima tog tipa ljudi kao on voze dobre aute, imaju lijepe vikendice, u svakom trenutku imaju pregršt ponuda za novi posao...a moj stari ništa od svega toga nema!
Dok sam bio jako mlad oduvijek mi je bilo žalosno gledati tu njegovu neambicioznost. Sad me je malo sram ali moram priznati da ga nisam tada previše poštovao, smatrao sam da je nesposoban jer me nije zbrinuo ni na koji način. Dok su skoro svi moji prijatelji putovali, kupovali si skupe stvari te vozili bijesne aute, ja nisam imao ništa! Osjećao sam se zbog toga manje vrijedan i ljutio sam se na tatu! Zbilja sam bio ljut na njega, nije mi bilo pravo da su svi oko mene bez ikakvog truda dobivali štogod su htjeli, dok bih se ja za sve morao snalaziti sam!
Danas mislim da mi je time učinio uslugu budući da sam se rano naučio brinuti o sebi. U vrijeme najveće krize, kad je prosječna plaća bila 150 maraka i kad na kraju mjeseca moji roditelji više nisu imali čime sastaviti kraj sa krajem isprsio bih se i dao bih im pristojnu svotu. Oni su to šutke prihvaćali - nisu imali izbora! Nisu me čak ni pitali odakle mi toliko novaca, pretpostavljam da nisu željeli naglas čuti istinu koju su već duboko u sebi znali - da je to novac od kocke.
Kako sam postajao ozbiljniji, tako je moje poštovanje prema tati raslo. Shvatio sam da kakav je takav je, da nema puno novaca ali u principu ima dovoljno. On i majka su si ipak sami samcati kupili auto i stan. Činjenica da su stan kupili sami je s jedne strane pohvalna jer je to podvig, ali s druge strane meni je to bio minus za njega, jer, ako on nije mogao dobiti stan od svog poduzeća, onda zbilja ne znam tko je mogao! Ispalo je da su stan dobili svi živi, čak i čistačice, a on, jedan od najutjecajnijih ljudi u firmi, čovjek koji je odlučivao o tome tko će dobiti stan a tko ne, nije mogao dobiti stan! Stvarno sam bio ljut na njega! Bez obzira na tu ljutnju, poštovanje prema njemu ipak je konstantno raslo, iz dana u dan bivalo mi je sve jasnije da je on skroman čovjek koji je čitav život posvetio svojoj obitelji, koji se ama baš svaki dan točno u 15:20 nacrta kod kuće na ručak, koji svakog vikenda odlazi k svojoj majci u Zagorje i na nju troši dobar dio svojih prihoda...čovjek koji nam je dao sve, koji si niti jedan jedini put u ovih 30 godina nije na poslu priuštio gablec, samo da bi smo mi imali više...
Jednog nevjerojatnog dana moje podcjenjivanje preraslo je u najdublje poštovanje.
U to vrijeme tata je već nekoliko dana dolazio je kući napet i vidno uznemiren.
Na vlast su zasjele zaista nepovoljne snage, čak se i on uplašio za svoje radno mjesto.
Spremala se njegova egzekucija, nekako je do njega stigao glas da se njegovo radno mjesto ukida. Kad je tog posebnog dana došao s posla rekao je to mojoj majci i ona ga je, vidno uznemirena i uplašena, pitala što će sad. Pogledao sam u njega očekujući nemoć i na svoje golemo iznenađenje shvatio sam da je stari ljut! Bio sam zadivljen, bilo mi je veličanstveno gledati ga u tom izdanju - tihi i mirni čovjek osjetio se ugrožen, siktao je, vidjelo se da se u njemu nešto probudilo, neki strahoviti gnjev! Iz njega je prštala neka nepoznata snaga, uspravno i moćno umirio je majku i rekao joj da ne brine jer on to što mu se sprema nikako nije zaslužio i da će odmah sutra nešto poduzeti!
I poduzeo je! Prvi put u životu iskoristio je svoj utjecaj i stvorio je (izmislio!) radno mjesto savjetnika! Sebe je u roku od 24 sata premjestio tamo i dao si direktorsku plaću! Nevjerojatno, u mamut firmi gdje se za spajalice čeka mjesec dana on je preko noći okrenuo kompletnu mašineriju i ispretumbao radna mjesta u nekoliko sektora samo da si stvori zavjetrinu! Kad je koji dan nakon toga stiglo rješenje o ukidanju njegovog radnog mjesta, na tom je mjestu sad bio zaposlen gospodin F., tatin jako dobar prijatelj kojem je do mirovine ostalo svega tri tjedna! Puč na mog starog nije uspio a on je postao jači no ikad!
Ne sjećam se da sam ikad u životu bio tako ponosan kao što sam tada bio ponosan na njega!
Što da vam još kažem o njemu, on je veseo i zabavan čovjek, brzih refleksa kad treba ispaliti nešto smiješno. U društvu sa njim fore naprosto pljušte i teško ćete uspjeti provesti neko vrijeme s njim a da vas ne nasmije do suza. Ne bavi se nikakvim sportom ali odlično održava liniju i zbilja je faca kad se negdje pojavi...taj moj stari. Volim ga i poštujem i sad smo si jako dobri, a za razdoblje kad se zbog naših različitosti nismo slagali do te mjere da skoro uopće nismo razgovarali sada mogu reći samo jedno:
Oprosti mi pape.
Vaš Ddadd :)
|
|
